Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sredovjecniudovac

Marketing

RUŽA JERIHONSKA

Nikad nije dobro vrijeme za tuberkulozne vatrogasce, ali ovo je najteže. Kad si ničiji, onda je još teže.

Vatrogasac je bio ničiji. Znao je on za svoje roditelje, ali jedno je bilo od ovih, drugo od onih, a kad dode vrijeme da moraš biti nečiji, ne možeš biti svačiji, samo ničiji.

Vatrogasac je živio u gradu iz kojeg je otišlo puno ljudi, doselili su se neki drugi, neke je znao, niskim nije pričao. Nekad je gasio požare, bio cijenjen, svirao je trubu na sprovodima, ponekad i bez sprovoda. Onda je došlo doba da je sve gorjelo, ništa se nije gasilo. Plaću nije dobijao. Nije se hranio baš najbolje, obolio je od tuberkuloze. Nije više smio svirati trubu, nije mogao.

Hodao je stalno u svojoj vatrogasnoj odori. Htjeli su mu obući drugu, gurali mu oružje u ruke, ali on je na sve to samo započinjao kašljati, uskoro i pljuvati krv, pa bi ga pustili na miru. Uspio je svoju bolest kontrolirati na taj način da eksplodira u pravom trenutku. Puštali su ga na miru, ali nitko mu nije davao jesti, piti... Bilo je doba kad se moglo dobiti nešto hrane u nekim čudnim uredima, brašno pakirano u vrećice sa zvjezdicama, tjestenina, konzerve... Nikad sit, ali mogao je preživjeti. Onda su mu i to uskratili, rekli su muško si, odrastao, idi tamo gdje su svi drugi muški... Opet su ga tjerali tamo, opet su ga tjerali obući drugu odoru, ostaviti trubu, uzeti pušku...

Otišao je tamo i ušao u restoran, izbacili su ga... Rekli su da mora biti stvarno njihov pa će jesti, ali neka se gubi iz restorana, neka ne pljuje, sve će ih zaraziti...

Izašao je vani i sjeo naslonjen na zid. Sjedio je tamo dugo, ne sjeća se je li padao mrak ili je još isti dan, ni glad više nije osjećao. Prljavim rupčićem je glancao trubu i puceta otrcane vatrogasne odore.

Gledao je u nebo. Rekao je: „Bože, zašto si me smjestio u ovaj glupi grad, ovo glupo vrijeme, svatko ima svoju ulogu, koja je moja, daj mi znak nekakav...“

Vrat ga je zaboljeo
od gledanja u nebo i opet je vratio pogled zemlji.

Dokotrljao se do njega ostatak sasušena grma, grančice. Buljio je u njega i vidio u njemu kotrljajući grm jerihonske ruže, vidio je kako cvjeta za njega, kako se kotrljajući grm pretvara u stablo ruže.

„Hvala ti, Bože, na znaku, sad znam što mi je činiti“

Ustao je, poravnao ostatke odore, uzeo trubu u ruke i puhnuo u nju samo jedan ton najglasnije što je moga, puhnuo krv i pluća kroz trubu...

Oko njega su se počeli rušiti zidovi, zgrade... On se nije micao, nije više imao zašto, on je svoje odradio...

Tako je 05. kolovoza 1995. godine tuberkulozni vatrogasac zvukom svoje trube rušio Knin.



Post je objavljen 04.08.2013. u 20:56 sati.