Nova sam na twitteru.
Impresionirana sam nepoznatim, misli i informacije na lajni prezanimljive su, nemam baš puno folovera, što je posve razumljivo jer sam načelno dosadna osoba obuzeta tuđim riječima, glazbom, pisanjem, kućanstvom. Zanimaju me realne, prizemne situacije. Fejvam ono što mi se sviđa, a najviše kraša.
Eh, sad: termin "kraš". Nitko mi ondje zapravo nije objasnio točnu definiciju, ali zaključujem da se radi o nekome tko ti je napet, zanimljiv, sviđa ti se, ali ni zaljubljenost nije isključena. Može se raditi i o seksualnoj privlačnosti. Kraš je idealan termin koji je nedostajao vjerujem pola mojeg života jer sam zaljubljive prirode. Između ostalog, zar nije prirodnije biti očarana krašem, nego cipelama od dvije tisuće kuna? Uostalom, kraš je prolazan poput trenda. Jednostavno, kraš ne bi bio kraš da sam ne upropasti svu čar novog i od toga učini nešto prljavo.
Jedan od poučnijih tvitova kojeg sam ugledala na lajni glasi: Seks, laži, twitter. Mutno se sjećam filma "Seks, laži i videovrpce", ali terminom možemo etiketirati svakodnevni život bez ikakve zadrške- primjerice Seks, laži, zaruke. Seks, laži, brak. Seks, laži, facebook. Zvuči baš kako treba, zar ne?
Čemu potreba za krašom? Nisam Freud, ali uljepšava život. Ne svađaš se na blagajni s prodavačicom. Ne nervira te konobar koji te ne uočava. Ne postoji loša pjesma. Blistaš. Ležiš na krevetu, gledaš u zid i fantastično je.
Ipak, Freud je rekao "Čovjek je jako lud kada je zaljubljen.". Pa, ne vjerujem baš da možeš biti lud i zaljubljen u nekog koga znaš pod nickom i nikad ga nisi vidio, a kamoli upoznao?
Ako se malo zaviri u old school seksualna pomagala u vidu savjeta Žuži Jelinek ili Magde Weltrusky, ondje nema protivljenja flertu između kolega na poslu ili tajnim aferama... Dokle god muž, brak, djeca, obitelj ne pate. Stara škola također sugerira ne kopati po džepovima, što bi se danas moglo prepraviti u čačkanje po lozinkama, a ako i vidite, zanemarite. Rekla bih, dokle god zanemarujete, ne dešava se. U tom čudnom svijetu, koji nije forumski, twitterski ili FB, ili na bilo koji način virtualan, muževi ne ostavljaju svoje žene i žene ne ostavljaju svoje muževe: takva bi trebala biti pravila. To je old school.
Gdje je granica? Gdje se podvlači crta? Gdje je točka? Pa, vjerujem da sve započinje sa "Da" i biva zaustavljeno od strane "Ne". Istina, neke su situacije suđene, neki su putevi unaprijed određeni, ali okosnica svega je vaga Za i Protiv. Malo staneš i razmisliš. I izgovoriš dva slova za koja osjećaš da imaju najviše logike.
Recimo o mojem krašu ne znam ništa, a o svojem mužu znam sve, čak i kada nije uz mene. Kada se čujemo, ne razgovaramo o osjećajima jer se volimo i to je gubitak vremena za oboje. Računi, krediti, planovi, kada naručiti drva, zimske i ljetne gume... Volim te na kraju.
Ipak, kada dođe kući, naš život su isječci Instagrama. Nestanem iz virtualnog svijeta najmanje na mjesec dana - uopće nema te potrebe, jer nema ni praznine: ispunjena sam. U međuvremenu, imam svoje slatke simpatije, a odsada imam i službenog kraša.
Kao što sam još ranije naglašavala, srodne duše nema: postoji energija koja vas veže. Lakše je vezati nekog uz sebe ako si raspoložena, vedrog, romantičnog pogleda na život i ne bacaš sjenu na život svojim frustracijama - a kraš u tome može itekako pomoći. Sa krašem se ne raspravlja, kraša se ne napada, ne terorizira, on postoji ili ne postoji. Nema trećeg. Od kraša ne radiš čovjeka svojeg života, kraš mora cirkulirati i nakon nekog vremena obično ode dalje. Obično radi nekakvog nesporazuma - logično - ionako se ne poznajete, ali to su čari virtualnog osjećaja bloskosti, kao kada se dva robota vole, a nemaju organ kojim bi to postigli, ali ipak se vole.
Rekla bih da je kraš poljubac do kojeg ne dođe. Sve nekako ostane u zraku, ali bez prave potrebe da se priča zaokruži, nema potrebe za velikim krajem, sve se odvija samo od sebe.
Nedavno mi je jedna osoba rekla kako iskorištavam ljude u svrhu inspiracije za pisanje. "Hodaš okolo sa mobitelom i stalno kuckaš nešto ili pišeš po računima i papirićima upravo izrečeno." Istina, u stvarnom životu, kada im to činiš, ljudi se osjećaju poput predmeta, dok u virtualnom svijetu akteri odvajaju osjećaje i povlače crtu između imaginarnog i stvarnog. Čak im je i drago jer su pretočeni u lik, ne smeta im. Uostalom, svima nam treba odmak od identiteta.
Trpaju nas informacijama kako je glava sve. Mašta je sve. Razmišljaj srcem. Izrazi se. Definiraj se. Pronađi se. Stvori se. Samo budi.
Ne znam. Moj bi savjet glasio: Nađi kraša i izgledaj deset godina mlađe. To bi bio moj demotivacijski poster. Čuvaj ljubav, vezu, brak; eto, još tri postera. Voli muškarce.
Nakon toga piješ čašu vina na terasi. Pričaš s najboljom prijateljicom o nekim stvarima kao da imate 15 godina. Pišeš neka luda erotska štiva, čak te više ni ne zanima hoće li ih ikad ijedan izdavač pogledati. Uživaš. Hodaš s balonom po gradu. Tuširaš se 15 minuta duže... Naši životi imaju "razloge". U tu suhoparnu činjenicu uvlačimo komadić zabave koji nas uništi gotovo karmički. Tko iole normalan, na sve probleme želi dodati još jedan?
Budite novi na twitteru.
Budite novi u nekom dijelu grada, sjednite ondje i naručite kavu. Kupite si cvijeće i promatrajte što sve čini "jer ja to zaslužujem trenutak". Ispecite samoj sebi čokoladnu tortu.
U međuvremenu, otkrijte kraša i javite mi ;)
Može biti i iz stvarnog života, sada kada već znamo kako ga nazvati, kako ga tretirati i koja je njegova svrha.
Post je objavljen 03.08.2013. u 22:45 sati.