Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bookeraj

Marketing

Mario Vargas Llosa: "Vragolije zločeste curice"

Kao što već obećah neki dan, danas ćete čuti što mislim o romanu „Vragolije zločeste curice“ peruanskog pisca Maria Vargasa Llose.

Radi se o svevremenskoj ljubavnoj priči između dječaka iz Mirafloresa i djevojčice Lily za koju svi pretpostavljaju da se s roditeljima doselila iz Čilea (kad pukne bruka, odnosno kad se sazna da ona zapravo nije iz Čilea, već da neuglađeno govori zato što potječe iz siromašnog dijela grada, djevojčica nestane). U drugoj inkarnaciji, kad je taj dečko već porastao i preselio se u Pariz kako bi radio kao tumač (zapravo, tome je dječaku jedina želja bila da čitav život živi u Parizu), on ponovno sreće djevojčicu u koju se zaljubio, sada djevojku, odnosno drugaricu pod imenom Arlette. Ona dolazi u Pariz radi obuke za začetak peruanske gerilske revolucije pod vodstvom organizacije MIR, a nakon kratke ljubavne seanse s našim glavnim junakom, ubrzo odlazi na daljnju obuku na Kubu. Nakon toga Ricardo (glavni junak) nekoliko godina ne zna ništa o drugarici Arlette, dok se ona ne ukaže ponovno u Parizu kao supruga francuskog diplomata, sada posve uglađena i šik odjevena. Ostavivši svog supruga bez novca i ispraznivši njegove račune, ponovno nestaje u nepoznatom smjeru. Daljnja lokacija – London.

S jedne strane beskrupulozna žena, izrazito lijepa i šarmantna, ali hladna, u tijeku romana je glavnom junaku, koji ju je bio spreman čekati čitav život, slomila srce bar desetak puta, a s druge strane i dalje siromašna djevojčica koja se zarekla da će poduzeti sve što je u njezinoj moći kako bi pobjegla od siromaštva i sramote koje ono donosi. No nije mogla svaki puta pobjeći, a da ne ostavi pritom i dio sebe, i da pritom i sama emocionalno, psihički, poneki put i fizički ne nastrada.

Evo što urednici u Vuković&Runjić kažu o „zločestim curicama“:

„Mario Vargas Llosa majstor je opisa i evokacije, putene raskoši teksta. Uživljeno se vraća u vrijeme i okruženja vlastite mladosti u kojem pod krinkom općeprihvaćene jednakosti cvate – ženomrstvo. „Zločeste curice“ bića su gladi – za seksom, novcem, uzbuđenjima, životom. Osuđujemo ih i zavidimo im jer ne pristaju na kompromise. Samosvojne do kraja, poput Ricardove Lily, one ne prigrljuju samo bit vlastite naravi, nego i posljedice smjele odluke da joj ostanu dosljedne.“


Isto tako podvlačim da mi se zanimljivim učinio i autorov komentar na društvena i politička zbivanja u Europi i u Peruu, nestanak egzistencijalizma i pojavu hippie-pokreta, industriju zabave za odrasle u nama tako stranom Japanu, kao i opis drugih ljudi i drugih ljubavi glavnog junaka, koji svi zajedno čine kulisu za život pojedinca u dvadesetom stoljeću.

Ljubav, kako ćemo saznati u ovom romanu, dolazi u svim bojama i oblicima, i ponekad je destruktivna. Onaj koji se destrukciji ljubavi kakva je opisana ovdje može djelotvorno oduprijeti, pravi je heroj stoljeća u kojemu se bitke preselile s bojnih polja u spavaće sobe.

Preporučujem romantičnim dušama, radije pročitajte „Vragolije zločeste curice“ nego što se davite u „50 nijansi sive“.


Post je objavljen 04.08.2013. u 17:24 sati.