Image and video hosting by TinyPic

Koncert Santane u Zadru

,feta.blog.hr" />

Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/feta

Marketing

Image and video hosting by TinyPic

Koncert Santane u Zadru

Bio sam na Santanu.

Mjesto dogadjanja, Zadar.
Utisci sa koncerta, odlicni/velicanstveni.
Koncert - “kako mali Ivica zamislja punokrvni rock koncert”.
Dakle, sa muzicke strane, skoro pa, nema zamjerke.

Organizacija ne losa, tretman publike – cista nula, mozda i koji stupanj ispod toga.
Ajmo ispocetka sa onim losim, jer ovaj koncert zasluzuje slatki okus u ustima nakon posljednje odsvirane note.
To sta je termin pomaknut sa 20:30 uri na 22:00 i nije bilo lose, pogotovo za nas iz malo daljeg mjesta stanovanja, a i radi dnevnog svitla koje nije primjereno ovakvoj vrsti dogadjaja.
No ipak ostaje malo nejasno, zasto je koncert poceo petnaest minuta prije tog termina.
Dali se Santani zurilo u Bec ili ne, malo je ipak neugodan osjecaj, jer mogli smo upasti u kolone na putu, sta i nebi bilo cudno te racunajuci na objavljeni termin, zakasniti na koncert.
Neznam na ciju dusu ovo ide, ali nije bilo lipo.
Idem dalje.

Na ulazu vec klasicni scenario sa fotoaparatom, i da se ne ponavljam, oko mene je bilo najmanje stotinjak ljudi sa pametnim telefonima koji imaju bolje preformance od navedenog.
No, ajmo to i ovaj put prepisati nekim proslim vremenima.
Ulaz je prosao kako je prosao i onda je usljedila voznja.
Kako smo kupili skupe karte, bolje receno, 450 kuna po osobi, krenili smo prema VIP lozi,
No, receno nam je da nemamo karte za ovaj VIP tretman, jer ovo su one od 600 kunica, nego preko puta, na betonske tribine.
Sam pogled na poluraspadnute tribine, od kojih je dio bio zastrt suncobranima od sank bara kojeg su montirali ispred, a jedan dio od krosnje stabla, dalo je naslutiti slucaj bacene love.
Ono malo slobodnog mjesta je bilo mokro od kise koja je te veceri uoci koncerta tri puta prijetila, ali na kraju, nije ostvarila te prijetnje.
Zeleci vidit o cemu se radi na tim betonskim tribinama i vidit kako ce izgledati koncert sa njih, pitam strazara kako uopce mogu doci na njih. On me upucuje skroz okolo terena na neki ulaz pa neka se tamo raspitam.
Dakako, zahvaljujem na ljubaznom odgovoru i ostajemo tu di jesmo, ispred bine.
Ruku na srce, mislim da mi je tu i mjesto i pored bolnih ledja, sjebanog kolina itd itd, ukratko, godina koje su dosle po svoje..…
I prije nego krenem sa samim koncertom, jos jedna veoma neugodna cinjenica.
Organizator se nije potrudio oprati dio gledalista, koji je ocito sluzio kao javni zahod.
Kako je kisa ocito obavila taj zadatak, auditorijem se razlio toliko poznati autohtoni balkanski miris urina, poznat jos od posjeta Poljudu.
Tu nema dileme tko je zakazao.
I necu vise o losemu, jer kao sta sam rekao, ovaj koncert zasluzuje da ga pamtimo samo na jedan nacin i u superlativima, ma kako rutinski bio odradjen.

Dunque, ka prvo, kad o koncertu govorim, ka i uvik, na prvo misto je zvuk.
Dakako, jer govorim o muzici, ma koliko cudno zvucalo u nekim glavama.
Ako je na Thomsona bilo to sta je bilo, na Watersa savrsenstvo bez zamjerke, ali podredjeno konceptu, onda se zvuk sa ovog koncerta moze opisati samo na jedna nacin – moj zvuk!
Jak, prejak, za popizdit jak, mocan, cist, fokusiran i nadasve artikuliran.
Sa prvim udarcima bubnjeva, kad je na pozornici izasao samo band, osit mi je poceo udarat u ritmu, a kad je band prihvatio i Santana se ukazao na pozornici, bubrezi su se poceli igrat na vatalo, gace su mi poskakivale, a u usima blazenstvo ogromne snage i bezvremenskog.
Santana je poceo furiozno, dakako sa “Toussaint L’Overture” i odmah digao publiku na noge.
Komunikacija je bila uspostavljena u prvim sekundama i nije se gubila tokom cijelog koncerta, pa cak kad Santana nije bio prisutan na pozornici.
Inace ovaj mi je koncert potvrdio moju misao o Santani kao neprikosnovenom rockeru kao i osobno misljenje da je kasniji period njegove karijere ustvari bio neki kompromis kojim je vratio staru slavu, potamnjelu zubom vremena, smjenom generacija i njegovim koketiranjem sa muzickim formama koje nisu imale prodju u masama.
Zasto to mogu sa sigurnoscu tvrditi?
Jednostavno zato jer je Santana u novim, komercjalnijim temama, osim poznatih refrena ubacio svoju ljubav, rif, dovodeci do neprepoznatljivosti pjesmu, ali time definitivno udarajuci novi pecat, pecat onog starog Santane.
U drugu ruku, kako inace objasniti da su vrhunci veceri ustvari bile teme sa prva tri albuma sa povremenim izletima na dobro poznate hitove iz kasnijeg razdoblja.
Namjeno podcrtavam ovu cinjenicu, jer jedan od peakova veceri je bio hit “She is not there”, sa albuma “Moon Flower”, sa kojim je Santana defacto zavrsio tu fazu svog stvaralastva.
Cak je i iz ove faze uzet samo kostur i uklopljen u retro sound sedmadesetih.
Dakako, govorim o atmosferi i stilu. (Kvaliteta zvuka je bila neupitna.)


Santana ima 66 godina i to se vidi na pozornici. No isto tako, vidi se da ce taj covjek svirati do zadnje minute ili bolje receno, sekunde svog zivota.
Ma koliko rutinski pristupio ovom koncertu, isporucio je ogromnu kolicinu energije, pozitivnih vibracija i na moje odusevljenje, tonu sirovih teskometalnih rifova protkanih latino ritmom.
To je ujedno njegov pecat, to je Santana, ma koliko neko volio ili ne ili obozavao kasnije djelovanje ovog velikog covjeka.
Drugim rijecima, Santana jest “Mari Maria”, Santana jest “Smooth”, ali onaj pravi, sirovi i nadasve nadahniti Santana je u stvari u instrumentalima izmedju tih refrena i ljepih melodija.
Pretvarajuci svaku od hit tema u teskometalnu latino grmljavinu Santana ne ostavlja nedoumicu.
To je to, to je on!

Bilo bi red spomenuti prateci band jer i te kako zasluzuje par crtica.
Zapocnimo od basiste koji je cak na polovini koncerta imao svoj solo da bi se barba Santana malo odmorija. Pored demonstracije sile nad basom, te pomalo nemastovitim pokusajem da solo dionicom zapali masu, ipak mu se moraju dati krediti na odradjeno. Mozda za moj ukus previse ukalupljen u Santaninu shemu, vjerovatno po upustvu gazde, basista je vrhunski premostavao jaz gitara i bubnjeva, ne ostvljajuci bas previse rupa u slici, a istovremeno, ne napustajuci osnovnu liniju poznatu sa studijskih snimaka.
Bubnjar, koji je isto tako imao svoju dionicu u nastavku, pored neospornog umjeca baratanja bas bubnjevima i njihove potpune artikulacije, nije zelio ili mogao ici na izlet tipa “freak out” ili slicno. Tocan kao masina, precizan kao svicarski sat, koncert je odradio kao u studiju. No ono sta cu ovdje podrcrtati, bar za solo dionice je mogao malo odlutati, jer normalan bubnjar je pomalo dosadan bubnjar (evala sjor Moon, kako je gori?).
No, kao sta sam rekao, ritam sekcija je radila kao masina i tu nemam i treba biti posten i reci, nesmijem imati zamjerke.
No, sad prelazim na drugaciju pricu, perkusionista.
Neznam kojim jezikom su komunicirali Santana i on na koncertu, ali ocito da taj jezik nije sa ovog planeta. Neprestalno popunjavajuci i bojeci zvucnu sliku, perkusionista je cijeli koncert digao na jednu visu razinu, i skoro, skoro bi se moglo reci da je oteo predstavu glavnom akteru. (Molim ovo ne shvatiti doslovno)
Kako taj covjek kreira zvuk i smjesta ga tik do gitare, to je prica koju treba cuti. Beskompromisnom aritmijom stvara pandam ritam sekciji koju pomalo gura u stranu, da ne kazem pokriva je, te komunicira direktno sa Santanom. To je bilo i te kako ocito kad je ovaj, ipak u jednom momentu otplovio malo u stranu, ritam sekcija nastavila svoju tutnjavu kroz kompoziciju, a on ga u tom trenutku sljedio kao pas, pozorno gledajuci i slusajuci sta ovaj radi i sta mu je sljedece. Bili su to u stvari rijetki istinski carobni kreativni trenuci ovog koncerta, koji nenaviklom uhu, veoma lako mogu proci nezapazeno.
Ono sta sa zaljenjem mogu reci, jer jasno mi je da Santana ide natrag korijenima, ali ipak…. Odsustvo cjevastih udaraljki nas je lisilo one carobne atmosfere ala “Caravanserai” ili “Illumination” a da o “Love Devotion and Surrender” i ne govorim.
Znam da ne mogu u jednom ovakvom koncertu ocekivati nesto iz tog djela Santaninog opusa, ali ipak….no…ipak smo dobili amputiranu verziju Coltrainove “Love Supreme”…bar nesto..
Ritam gitarista je kao sta se ocekivalo bio potpuno u sjeni gazde. Ipak mi je bilo krivo sta mu ovaj nije dao par minuta, jer bilo je toliko ocito da ga svrbe prsti, a vjerujem da bi isporucio paprenu solazu da je mogao.
Ovako ostaje u sferi nagadjanja.
Orguljas je bio dobar. Ne toliko eksponiran koliko Greg Role u prvoj postavi Santana Band-a, ali jos uvijek i te kako prisutan.
Pjevaci su korektno odradili svoj dio posla, a osobno, posto preferiram instrumentalni dio kompozicije, bili su ikebana koja je nosila hitove i komunicirala sa publikom kad to Santana nije radio.
I na kraju, duhacka sekcija.
Mimo toga sta su dobili svojih pet minuta, Santana im je dao minimum upliva u scenskoj slici, time jos vise pojacavajuci sirovi rock ugodjaj na pozornici.


Inace, stare teme su zauzele prvi dio koncerta, dok su sredisnji prepustile novijim, hitoidnim temama. No zato je zavrsnica sa “Jingo” i “She is Not There” bila velicanstvena u svom rockerskom izdanju.
Bis je isto tako odradjen po PS-u i na njemu su izveli i cover od Creama “Sunshine of Your Love”.
Iako furiozno odradjena, ipak, ipak mi je nesto falilo.
(Inace nisam bas ljubitelj Santaninog albuma sa obradama rock standarda, jer smatram da je kalibar jednog Santane mogao daleko vise izvuci iz rock evergreena. Pogotovo se to odnosi na “Riders on the Storm”, no to je vec druga prica.
I price radi, za vrijeme jedne solaze sa ritam gitaristom Santana je ubacio i referen Harrisonove “While My Guitar Gently Weeps”.

Govoreci o vrhuncima veceri, vec sam spomenuo da su vecinom bili iz starog repertoara, ali i novije obradjene u starom ruhu. No, osobno, ono sta sam cekao bila je “Batuka” i “No One to Depend On”. I dobio sam ih, jednu za drugom. Batuka tocno onako kako je isporucena na ploci da bi “No One…” dobila novo ruho.
Nije bilo lose.

Koncert je trajao vise od dvi ure i kvarat.
Nisam puno gledao oko sebe, ali ono sta sam vidio je da je poprilicno ljudi doslo vidjeti “novog” Santanu i cuti njegove hitove iz kasnije faze, te su se time nasli u nebranom grozdju kad je ovaj odradjivao desetominutne instrumentale. (ipak su to bile uvjezbane improvizacije).
Sljedom toga, a vjerovatno bivajuci i sam svjestan, Santana je dozvolio pjevacima da pokusaju animirati publiku pozivima “Let’s jump together”, sta u biti sa Santanom nema apsolutno nikakve veze.
No kompromis je nazalost bio dio zivotnog puta Santane te ga je trebao i isporuciti i na ovom koncertu.
Bili su to najlosiji trenuci ovog dobrog koncerta, no ti isti su bili veoma brzo “satrveni” kanonadom rifova iz Santaninog arsenala.
I da spomenem ovom prilikom, izuzev u rijetkom trenucima, Santana se nije koristio bezicnom komunikacijom gitare i pojacala. Staromodni kabel je visio sa tijela gitare i motao mu se oko nogu. Pomalo arhaicno, ali istovremeno veoma sarmantno i simpaticno.
Da li se Santana nije mogao odvojiti od svoje omiljene gitare, ili je to poruka koju salje ovom turnejom i odabirom scenskog repertoara?
Ako jest, onda sa nestrpljenjem ocekujem njegov sljedeci album.

Sa ovoliko godina i sa ovoliko energije nastupati, to ajmo rec, nije nevidjeno u danasnje vrijeme.
Ali sa ovoliko godina isporucivati rifove kao da ima sesnaest godina, to je vec nesto sta vodi do jedne druge recenice, kojom i zavrsavam ovaj osvrt.
Ian Anderson se svojevremeno pozalija na nepravdu u muzici napisavsi “Too Old to Rock 'n' Roll: Too Young to Die!”.
Gledajuci Santanu na ovom koncertu mogu samo nadodati:
“Give me a fucking brake!”

Feta



Post je objavljen 30.07.2013. u 16:48 sati.