Unatoč tome što sam vrlo malo pisala, obavila sam izrazito velik čitateljski posao, jer sam si zadala za čitanje neke naslove o kojima već dugo slušam i želim staviti šape na njih, ali već neko vrijeme nije bilo prilike niti... volje, možemo reći.
Jedan od takvih naslova pripada opusu peruanskog pisca Maria Vargasa Llose, od kojih danas pišem o naslovu „Raj iza drugog ugla“, a kroz koji dan čut ćete što mislim i o romanu „Vragolije zločeste curice“.
Kao prvo, moram reći da se radi o prvoklasnom južnoameričkom pripovjedaču, u Marquezovom rangu (iako bez magijsko-realističkog elementa, odnosno, u dva romana koja sam pročitala, na takav element nisam naišla). Radi se o piscu srednje generacije, rođenom 1936. godine u Peruu, koji osim spomenutih, potpisuje i djela „Don Rigobertove bilježnice“ i „Jarčevo slavlje“, za koje ste također mogli čuti jer postoje i u hrvatskom prijevodu. Autor je u rodnom Peruu društveno i politički aktivan (kandidirao se i za predsjednika te zemlje, kažu urednici u Vuković&Runjić), i dobitnik je niza uvaženih književnih nagrada.
„Raj iza drugog ugla“ je roman sastavljen od dviju paralelnih biografija, i to slikara Paula Gauguina krajem devetnaestog stoljeća, i njegove bake Flore Tristan, zvane Madame-le-Colere, sredinom istog stoljeća.
Kao književni lik, Madame-le-Colere me značajno više fascinirala, jer pratimo njezino putovanje kroz teški bračni život, bijeg iz tog života s troje maloljetne djece (od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu), i profiliranje u hrabru ličnost koja posvećuje svoj život aktivističkom radu, unapređenju prava radnika i žena, kroz promociju svoje knjige „Radnički savez“ diljem Francuske. Citati koje sam zabilježila izrekla je upravo Flora.
Recimo:
„Došla sam vas moliti za potporu jednoj duboko kršćanskoj akciji, gospođe.“
„Ali madame, što mislite da mi ovdje činimo?“, rekla je najstarija od njih, staričica plavih očiju i energičnih pokreta. „Posvetile smo život milosrdnim djelima.“
„Ne, vi ne činite milosrdna djela“, ispravila ju je Flora.“Vi dijelite milostinju, to je velika razlika.“
Kao i sljedeći citat:
„Biti neuk a k tomu još i siromašan znači biti dvostruko siromašan, Florita. To je sebi rekla mnogo puta 1825. godine kad se oslobodila jarma Andrea Chazala, kad se svojim bolesnim starijim sinom, drugim koji je ostao s dojiljom na selu i netom rođenom Aline suočila s okolnostima što ih nije predvidjela, jer ju je jedino opsjedala želja da se oslobodi bračnog jarma. Tu je djecu trebalo nahraniti.“
Za Gauguinov dio životne priče imala sam manje sućuti, iako sam i njegove retke čitala sa zanimanjem: iz udobnog života bankara sa suprugom Dankinjom i djecom, Gauguin se sve više zagrijavao za slikanje, otkrivši naposljetku (nakon sloma burze i otkaza) da je jedini način da se u cijelosti ostvari kao umjetnik, da otputuje u netaknute krajeve gdje ljudi još funkcioniraju na razini nagona, neokaljani društvenim dostignućima i demagogijom (na taj način su i nastala njegova najpoznatija djela s Tahitija). Međutim, na taj se način isto tako zarazio i sifilisom, „neizgovorivom bolešću“, zbog koje je naposljetku oslijepio i umro, bez kontakta sa svojim europskim korijenima, koji su ga pred kraj života neumoljivo proganjali, osobito sjećanje na njegovu majku Aline i njegovu istoimenu kćer, o kojima nije imao nikakvih saznanja.
Oprečnost između ovo dvoje povijesnih likova jest ono što ih čini zanimljivima: dok je Flora, čiji su korijeni potjecali iz Perua (njezin je otac, peruanski vojni časnik, oženio Francuskinju), svoj životni put pronašla u Europi, njezinog je unuka sudbina vukla upravo u Južnu Ameriku. Isto tako, Paul Gauguin je odlučio svoj život posvetiti traženju mjesta koje još nije dotakla civilizacija kako bi u takvom okruženju mogao stvarati nešto novo, a njegova je baka Flora odlučila mijenjati postojeće stanje djelujući unutar društvenog sustava kroz napredne ideje i radničkim samoorganiziranjem.
To smatraju i urednici u Vuković&Runjić:
„Naslovom aludirajući na utopije o autentičnom životu koji je uvijek tu iza drugog ugla, Vargas Llosa suprotstavlja socijalni idealizam Flore Tristan s Gauguinocim maštanjima o primitivnoj, egzotičnoj, nepatvorenoj umjetnosti, koja se može pronaći jedino na dalekim južnim morima, gdje europska civilizacija još nije sve pokorila i podredila zapadnokršćanskom moralu i kodu ponašanja.“
Sama to ne bih bolje rekla. Svakako, preporučujem za ozbiljno čitanje i promišljanje.