Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/thejourney

Marketing

Švercerske priče s riječke tržnice

U 6:55 danas ujutro ulazim autom u Ulicu Riva Boduli i parkiram na rivi kraj riječke tržnice. Sve je krcato s dečkima u plavom kojima na leđima piše "Carina RH". Zaustavljaju kombije. Uniću ispred mene i meni u dobroj, staroj Laguni mahnu da prođemo. Sve skupa je malo čudno. Prolazim po ulici nakon što sam parkirala, a neki od ovih dečkiju u plavom ustrčani i pušu. Prepoznajem među njima dio riječkih lica. Jedan od njih govori drugome u prolazu: "Lud sam danas! Ovo nije normalno!". "Bo!" - mislim si ja - "Nešto zanimljivoga se događa. Da mi je znati što ...".
Tržnica je poluprazna. Nisam bila na tržnici otkad sam došla i s interesom gledam ima li koga s kasama o kojima se toliko pisalo prije 3 tjedna. Nema. "Bit će da su svi što prodaju proizvođači.", pomislim. Malo ih je koji imaju hrpe robe. Brda su samo na štandovima s krumpirom, a ostali baš djeluju kao mali proizvođači. Na štandovima hrpice salate, blitve, tikvica..., ali sve nekako male količine. Kod jedne tete kupim mahune. 16 kuna su. Tu i tamo netko ih ima po 15, ali su lošije. Spremam novac u novčanik i iza sebe čujem razgovor:
Muški glas: "Hoćeš li kupiti mahune po 8 kuna?"
Ženski glas: "Kakve su ti? Jesi li ih kome već prodao?"
Okrenem se da vidim tko razgovara. Njemu je lice zabrinuto, a žena je teta koja ima nešto povrća na štandu preko puta.
"Evo, njoj sam prodao, pogledaj ih." i pokazuje na tetu od koje sam ja kupila mahune.
Znači, iako ima malo, ona ih ne uzgaja i zarađuje 8 kuna po kili, pomislim - sada će tete postati preprodavačice!.
Ova druga dođe do štanda, uzme jednu mahunu, slomije ju. Mahuna je friška i krcne baš kako treba: "Dobre su, daj mi nekoliko kila. Po 8.".
Muškarac priđe teti od koje sam ja kupila i kaže: "Tvoje je 96. Dobro, daj 90.".
Na drugom štandu kupujem blitvu. Teta je mrzovoljna. Sama mi počne govoriti: "Uskoro neće biti više ništa naše robe na tržnici."
"Kako to mislite?", pitam. "Pa evo, tamo su carinici danas zaplijenili svu robu."
"Ako su carinici zaplijenili, znači da nešto ne štima s uvozom." kažem "Očito roba nije naša."
"Ma sve je u redu." - zna ona zakone - "To su naši dečki koji su godinama ovdje."
"Ali, ne bi carinici oduzimali robu koja ima papire samo tako.", kažem.
"Mogu oni što hoće." nastavi teta, a ja odem dalje po krumpir. Nema smisla s njom se objašnjavati. Ja ipak ne znam naše zakone kao ona wink.
Na krumpiru čovjek stane iza mene: "Dobro su ih pohvatali!".
"Koga?", pitam.
"Ma sve ove švercere. Tako im i treba!". Slažem se i nadam se da će se to nastaviti i s velikim ribama, a ne samo s mazanjem očiju s malima.
Hodam do auta i prolazim kraj velikog bijelog kombija u kojega stane jako puno voća i povrća. Vozač sijedi unutra i burno raspravlja s jednim carinikom koji drži neke papire u rukama.
Vozač: "Ma daaaj ... znaš me ovdje već deset godina!!!".
Carinik uzrujano: "Znam te, ali gle, tamo su dečki iz Zagreba.." i pokaže glavom na grupu dečkiju u plavom kojima na leđima piše "Carina RH", "...a ti i ja tu raspravljamo ....".
Ne želim uopće razmišljati kako su se ova dvojica dogovarali proteklih 10 godina i produžim dalje.
Stavim svoje vrećice u auto, odšetam do automata za plaćanje parkinga, skeniram karticu, automat pokaže 7 Kn, ubacim novac, automat ispiše račun sa svim detaljima, upalim dobru, staru Lagunu, skeniram račun na izlazu, rampa se digne i odvezem se u mamin stan. Plaća će mi sjesti na račun danas kao i svaki drugi zadnji petak u mjesecu, a nešto oko 50% od moje zarade će otići državi Irskoj.
 photo Carina2_zpsf1ec612f.jpg

Post je objavljen 26.07.2013. u 11:24 sati.