Marketing
Blog i ja
Ovaj blog je dio mene i nitko mi ne može reći kako ga trebam pisati. Jednom mi je netko dao slični savjet u komentaru baš ovdje na blogu, ali ne sjećam se više kad je to bilo niti tko je to bio.
Prošla sam s blogom sve i svašta u ovih 6 i pol godina koliko ga pišem. Bilo je po pet postova u danu dok sam trebala učiti za ispite, a bilo je i mjeseci bez ijednog posta jer sam mislila da nije to za mene. Imala sam postova za koje sam mislila da nešto vrijede, ali nisu dobili niti jedan komentar, a imala sam i postova koji mi nisu bili nešto pametni, a završili su na naslovnici. Bilo je dana kad sam bila depresivna i blog je bio moje utočište - neko sigurno mjesto na kojem sam mogla izbaciti sve iz sebe. Ovdje sam dijelila svoje pjesme i priče, svoje snove, nedoumice i želje. Zapisivala sam citate iz serija i razgovore koji su mi nešto značili. Tu sam stavljala svoje radove iz PhotoShopa i dizajne. Zbog bloga sam naučila HTML i CSS. Bilo je ljudi koji su dolazili ostaviti zle komentare i maltretirati me, ali bilo je puno više onih koje sam upoznala i čije sam pisanje zavoljela. Ne bih mijenjala ništa.
U posljednje vrijeme sam sretna. Mirna sam. Posao me nekad ljuti, ali nastojim ne pisati o tome na blogu. Ne želim ovdje istresti nešto što ne bih trebala, pa poslije požaliti kad krive osobe to pročitaju. Ionako je svako moje nezadovljstvo poslom uglavnom privremeno i onda me prođe.
Znam da pišem bolje kad sam tužna. Kad sam u nekom ekstremno depresivnom razdoblju i kad mi ništa ne ide od ruke. Možda ovi postovi u zadnje vrijeme nemaju neku književnu vrijednost, ali imaju svoju vrijednost.
Stavio mi je netko nedavno bubicu u uho i ne mogu je se riješiti. Koči me. Ne dopušta mi da pišem. Nisam ljuta, niti tužna, samo imam tu neku želju... Ne znam ni sama... Poželim mu vikati da nije u pravu.
Prošla sam nekoliko svojih zadnjih postova i možda jesu više osobni i ima više banalnih stvari u njima, ali ne bih rekla da su nezanimljivi i bezveze. Niti u jednom ne prenosim sadržaj svog ručka, niti jedan ne zvuči kao status na Facebook-u. Valjda. Što ja znam. Nisam napisala status na Facebook-u milijun godina. No znam jedno. U svakom sam postu ostavila djelić sebe i sa svakim sam pokušala prenijeti taj neki djelić sebe na čitatelje.
"Usudi se opet pisati tvoje priče", reče on. Usudi?! Pa usuđujem se.
"Nadam se da te neću naljutiti ili rastužiti jer mi to nije namjera."
Nisi me naljutio, ni rastužio. Ali tvoje riječi izazvale su nešto u meni.
I neću dopustiti da blog nestane.
Post je objavljen 24.07.2013. u 20:40 sati.