Image and video hosting by TinyPic

Koncert Rogera Watersa na Poljudu

,feta.blog.hr" />

Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/feta

Marketing

Image and video hosting by TinyPic

Koncert Rogera Watersa na Poljudu

Bija san na Watersa.

Dugo ocekivani dan je napokon osvanuo.
Obican kao i svaki drugi prije njega i vjerovatno kao i svaki sta ce doci nakon njega…bar sta se meterologije tice…
No, sta se ostalog tice, nakon ovog koncerta, nista vise nece biti isto.
Ne toliko radi same muzike, koliko njene prezentacije i samog koncepta.

Roger Wares je jos jednom, ispred svog vremena.postavio standarde koje ce tesko bilo tko nadmasiti.
Poznata prica jos iz vremena “Dark Side of the Moon”.
No kao i svaka prica, i ova bi trebala imati svoj pocetak.

Stadion (nekadasnja Poljudska Ljepotica)

A pocetak i nije bas sjajan. Bar sta se mog osobnog iskustva tice.
Nasa mala ekipa je dosla ispred Poljuda skoro dvi ure prije koncerta i dakako, po ko zna koji put, kad je Split u pitanju, ostao sam nemalo iznenadjen.
Dva sata prije najveceg kulturnog dogadjaja od kako je Dioklecijan napravija vikendicu, skoro nikoga nije bilo. Ono malo ljudi se muvalo ispred ulaza i cekalo da sunce zadje kako se nebi przili na istocnim tribinama.
Da bi skratili vrijeme malo smo lunjali i dolunjali do prezentacije nekih autmobila.
Anoreksicne tete su kao nesto prezentirale pokusavajuci nam u ruke uvalit neke listice, za koje se ispostavilo da su kuponi koji omoguvcavaju probnu voznju, ako te izvucu na lutriji.
A jesu se itnili sa nagradom, po ovoj vrucini ic na neku probnu voznju sa autom kojeg ne mozes imati.
Lipo ali ne za mene.
Sunce je napokon palo iza zapadne tribine tako da je istok napokon moga odahnit u hladu. Na ulazu su nas docekali zastitari sa upozorenjem o fotoaparatima, kao da danas svaka susa nema pametni telefon sa performansama boljeg foto aprata. No, ajmo i ovo preskocit, neka to bude ostatak nekog proslog vremena.

Da bi osigurao nesmetano pracenje koncerta, krenija san u potragu za zahodom. Provlacenje labirintima sporkice je zavrsilo nepogresivim pogotkom u muski WC, koji se moga onjusit sa sto metri.
Taj uzas balkanskog folklora bolje zaboravit, jer na samu pomisao se okrece zeludac.
Jos jednom sam bogu zahvalija sta nisan zemsko i mogu se popisat stojecki.

Trazenje mog sjedala nije bilo zahtjevno, koliko njegovo ciscenje. Da dobro ste procitali, neznan ko je tu obitavao prije nas, ali sigurno je jedno, ljudsko bice sigurno nije.
Toliko sporkice na tako malom prostoru, bio je to pogled vrijedan divljenja.
Skoro mi suza kanila od ponosa na nas Balkan i njegovu tradiciju.
Pogleda san okolo, vecina ljudi je cistila svoja sjedala.
Neznan, ne idem gledat one parazite koji guraju kozni mijur isprid sebe, ali izgleda da je to ovde uobicajeno, jer su manje vise svi imali one maramice za ciscenje.
Palo mi napamet, pored toga sta ce vlasnik stadiona ubrat lovu od najma, jos ce ga dobit natrag cistog.
Nije lose za onoga koji je tija otkazat koncert, jer se nisu mogli sitit da su ga dogovorili skoro u paraleli sa nekom utakmnicom koja je bila kao veoma vazna.
Kome?

Ukratko, stadion i sve oko njega je bila cista i nepatvorena zona sumraka.
Ja sam mislija da za 450 kuna imam pravo na cisto sjedalo.
Ocito da san previse ocekiva.
I tu sve pocima i zavrsava.

Eto, to je bija uvod. Niti malo lipo, nit imalo ugodno, i nadasve, niti malo mirisljavo.
No sve ovo skupa ide na dusu organizaotru i dakako, nasem svetom mentalitetu.

Koncert

E sad sve lose ostavljamo iza sebe, krecemo sa onim zasto smo uopce dosli.
Pomalo me iznenadilo, ali stadion se u posljednji trenutak pristojno popunio.
Nemam bas nekog iskustva u ovom brojanju, ali moglo je bit izmedju 25 i 30 000 ljudi.
Pretpostavja sam da ce koncert pocet sa par minuta zakasnjenja, jer je u zakazano vrijeme jos bilo dnevnog svitla.
Tako je i bilo, pocelo je u 21 00…..”The Wall” se zakotrljao sa pozornice.



Prvi taktovi su sve nedoumice otklonile u sekund.
Kanile su prve suze!

Prisustvujemo dogadjaju koji nema svoj pandam u suvremenoj umjetnosti, prisustvujemo dogadjaju koji je sam po sebi preloman u svojoj mediskoj prezentaciji i nadasve prisustvjemo dogadjaju koji mjenja kompletnu percepciju scenske prezentacije te postavlja poptuno nove standarde.
I to na svim poljima istovremeno.
Jos bi nekako bilo lako pisati da se to odnosi samo na kvalitetu zvuka, ili na pruduckiju za pultom ili na scensko izvodjenje ili na vizuelnu kompomenu ili na sam koncept.
Ali pisati o svima istovremeno, to pred svakog tko to pokusa stavlja poprilicno tezak zadatak.
Mozda cu biti malo dosadan ali jednostavno, moram rasclaniti ono o cemu govorim da bi se shvatila velicina prozivljenog.
Zapocimam sa pozornicom.
Nikad do sada vidjena monjumentalnost na ovim prostorima.
Nisam bio na U2, ali kako sam cuo, samo je njihova ovo nadmasivala.
O sadrzaju na njoj bolje i ne govorit, jer pored nebrojeno rekvizita i svjetala, navise nje su visile lutke koje su bile upotrebljene u predstavi.
Samu pozornicu na pola je djelio djelomicno izgradjeni zid, koji se protezao od jednog do drugog kraja stadiona. Taj zid u svoj svojoj velicini ce u toku predstave posluziti kao platno za vizuelnu prezentaciju i dakako, biti sastavni dio izlaganja koncepta same ideje.
O rasvjeti je izlisno govoiriti.
Potpuno u sluzbi koncepta i trenutka, skoro neprimjetno, diskretno, i nadasve kiruski precizno u sluzbi poentiranja focusa momenta.
I onda dolazimo da onog velicanstvenog.
Zvuk.
Potpuni surround je zagrlio Poljud i prislio ga da klekne na koljena.
Pored dva ogromna grozda zvucnika navise bine, po sredini terena su bili postavljeni mocni stupovi koji su popunjavali zvucne rupe od sredine terena.
I nadasve, da bi se dobio surround osjecaj, oko cijelog stadiona su visjeli grozdovi mocnih zvucnika koji su nenavikle slusatelje dovodili u nedoumici, odakle dolazi zvuk i sta je uopce?
Snaga je bila primjerena iako, ako se mene pita, da je ton majstor odvrtija koji zub vise , nebi mi bilo mrsko.
I kad je o tom covjeku ili timu rijec, ne mogu nista reci doli skinuti kapu pred profesionalcima koji znaju, umiju i nadasve profesionalcima koji zive to sta rade.
Jer drugacije je nemoguce objasniti savrsentvo koje je dolazilo u obliku zvucne slike koja je sadrzavala kristalno fokusirane i do perfekcije blansirane dionice svih insrumenata i vokala. To dakako podrazumjeva i onaj produkcijski dio, kad se focus prebacivao sa jednog momenta na drugi.
Sve u sluzbi njegovog velicanstva - koncepta.
I na kraju, ono do sada nevidjeno, zvuk se u tolikoj mjeri integrirao sa vizuelnom prezentacijom da je tvorio jedinstveni “jedan”.
Stopljeni u savrsenu simbiozu multimedialnog zida poentirali su svaku sekundu ovog spektakla.

Prateci band je na drugu stranu posebna prica.
Sastavljen od meni nepoznatih muzicara, tokom cjelog koncerta su bili u pozadini. No to u pozadini treba shvatit samo fizicki, jer ono sta je dolazilo sa pozornice nije bila niti malo pozadinska muzika.
Ocito profesionalci od glave do pete, natopljeni svim mogucim muzickim mastima, isporucivali su cistu partituru bez jedne jedine greske. Ne mogu napisati nadahnuto, jer onda pobijam sam koncept ovog projekta.
Naime, znajuci da je Waters picajzla po pitanju svih mogucih, do najmanjih detalja, ocito je da je hladnoca kojom je band isporucivao note bila diktirana od strane samog Watersa.
I pun pogodak, jer ta ledena, mrazom obojena hladnoca davanja neceg sta bi samo po sebi trebalo biti toplo, jos vise je podcrtalo nastojanje Watersa da opise alijenaciju kojom dominira ovo djelo.
Bez iti jedne suvisne note, do perfekcije uklopljeni u multimedijalnu sliku tamne i tmurne sadasnjosti, iscupane iz duse obicnog covjeka i bacene pod noge krupnom kapitalu i beskrupuloznm politicarima, prateci band jednostavno predstavlja jos jednu ciglu u zidu.

Roger Waters



Tesko je ovog covjeka jednoznacno opisati ili obuhvatiti jednom ili u par recenica.
Dug je to bio put, od “Arnold Lane” i “See Emily Play” preko “Set the Controls…”, do “Echoes” i “Dark Side..” te naposljetku “The Wall”-a.
Ovaj dug put samo rijetki mogu imati u svom zivotopisu, a mogli bi ga poistovjetiti sa jednim drugim sinonimom, sinonimom koji u glavama sa okostalim mozgovima predstavlja nepozenju imenicu, a kod ljudi otvorenog uma, nesto najljepse sta se moze dogoditi ljudskom rodu - evolucijom.
Tesko je zamisliti Rodgera Watersa iz sedamdesetih kako sa mikrofonom stoji sam na pozrnici i pjeva, isto kao sta je veoma tesko zamisliti tog istog Watersa danas kako svira obskurne polusatne psihodelicne teme, koje sa kompozicijom nisu bas imali nekih dodirnih tocaka.
Dug je bio taj evolucijski put od “bez koncepta” do “koncepta” i Rodger ga je prevalio uspjesno kao nitko prije njega, a nazalost, ne vidim nikoga iza njega.

Inace, sam Roger je korektno odradio koncert i ocito je da se jos nije umorio.
Na nasu radost!

Posto se ne volim pridrzavati sablona ni normi pri pisanju, evo sad nesto sta je trebalo ici na pocetak.

Pretpostavljam da je vecini poznato ovo sta sljedi, jer “The Wall” je odavna prestao biti rock predstava vec pitanje opce kulture.

The Wall

The Wall je izasao kao dupli album Pink Floyda, nakon relativno uspjesnog “Animals”.
Kazem relativno, jer nasljediti “Dark Side…” i “Wish You Were Here”, nije bio niti malo lak zadatak.
Po izlasku albuma na povrsinu su izasle nesuglasice, pogotovo izmedju dvije jake autorske licnosti, Watersa i Gilmoura.
Anemoziteti izmedju clanova su isli dotle da je je Ricky Wright cak bio izbacen iz grupe i potom vracen ali ne vise kao ravnopravni clan, vec kao najami orguljas.
Po izlasku albuma bilo je isto tako jasno, da je sam koncept kao i manje vise sve na njemu djelo jednog covjeka, Rogera Watersa.

Bilo je ocito da savovi pucaju te je nakon albuma “Final Cut”, Roger napustio Pink Floyd.

Nakon toga dolazi do ruznih sudskih parnica, no to u ovom kontekstu nije bitno.
Bitno je to, da je sam Waters prigrlio “The Wall” i zapoceo njegovu exploataciju, prosirujuci ga i lagano ga transformirajuci u trenutak koji oslikava sadasnjost.
Daleko od toga da je koncept promjenjen, ali je promjenjen njegov focus.
Dok su prvobitne verzije poentirale na njegovom odrastanju bez oca uz posesivnu majku, kao i frustracije uzrokovane time, danasnja verzija je fokusirana na beskrupuloznost multinaconalnih kompanija u sprezi sa korumpiranim politicarima.
Transfer fokusa se dogodio sa padom Berlinskog zida i danas ga Waters jos uvjek obradjuje na svjez i aktuelan nacin.
Samo ubacivanje djela posvecenog ubijenom Brzilskom studentu i time prizivanje na brutalnost policije, zorno kazuje smjer kojim ocito Waters zeli razvijati ovaj koncept.
Ocito je da ce u ovom biti veoma uspjesan, jer kao sta svi znamo, materijala mu ne fali.


I sta na kraju reci.
Splitu se dogodio prvorazredni KULTURNI dogadjaj.
Ovo “kulturni” bi trebalo pisati velikim, najvecim slovima.
Biti u publici je bila cast i dakako, cin prepoznavanja vrijednosti o kojoj bi se trebalo uciti u skolama.
Neznam koliko je nasih politicara, i “kulturnjaka” bilo prisutno, ali znajuci razinu nasih barda, ne mnogo.
Ipak taj tamo neki Englez pjeva nekim nerazumljivim jezikom o necem sa cime oni nemaju nikakve veze.

A svinja je lebdila nad hrvatskom publikom na stadionu!

Eto!

Feta

Post je objavljen 24.07.2013. u 17:47 sati.