Novih dvjestoideset kilometara je iza novog automobila. Već smo počeli u njemu stvarati nove uspomene ...
Jutros sam ispratio na izviđački logor mog desetogodišnjaka. Čudan osjećaj. I nama i njemu. Prvi se put u svom kratkom životu odvaja od nas. Petnaest dana. To će biti najduljih petnaest dana u mom životu.
Nevjerojatni su ti rastanci. Nešto je u njima tužno. Bez obzira gdje putujemo, uvijek su puni tuge i sjete. Bude uspomene.
* * *
Sjećam se mog odlaska u vojsku (da ONU ... kome dadoh godinu svog života ...) i suza na rastanku. Plakali su svi osim mene. Ja nisam htio, bio sam spreman pokazati da mogu. Plakao je i moj prijatelj koji je to prošao samo nekoliko godina prije mene (to me je iskreno zabrinulo). No, dobra strana rastanaka je ponovni susret. Opet suze ... ali radosnice. Kako prija zagrljaj nakon dugog odsustva od dragih i voljenih ljudi. Nitko ko nije otišao ne zna što znači vratiti se (ne, nije slučajna bibilijska paralela). O kako je lijep osjećaj znati da ćeš pri silasku sa posljednje stube starog autobusa ugledati poznata lica, osjetiti brižne ruke oko svog vrata.
* * *
Bio je 11.08.2002. godine. Bila je nedjelja. Vraćajući se sa mise primjetio sam da sa antene na našem krovu nešto visi. "Eto razloga zašto je loša slika" pomislio sam. Presvukao sam se , uzeo sam osnovni alat i uputio se na krov. Kiša je upravo prestala i htio sam iskoristiti vrijeme prije sljedećeg pljuska kako bi popravio "kvar". Stan na posljednjem katu kuće nije bio useljen pa sam na krov odlučio poći kroz otvor na balkonu ostavljen za baš ovakve prilike. Nisam bio sretan vidjevši pomagala za uspon ali nije mi se dalo vraćati do prizemlja. Ispod otvora za izlaz na krov stavio sam metalnu bačvu (praznu) a na nju priručno sklepane ljestve. Provjerio sam sigurnost montirane "skele" protresavši je nekoliko puta. "Bit će to dobro", promislim. Postavim dva bloka (crvene cigle), popenjem se na bačvu. Još jednom malo zaljuljam cijelu instalaciju, bit će to dobro. Do krova su ostale još ljestve. Popenjem se, otvorim poklopac i provirim. Aha, antena je tu ... visi skretnica. "To mi je deset minuta posla", pomislim i krenem obaviti posljednji dio pothvata - izvući se na krov. Trebao sam se malo odbaciti nogama da bi lakše izišao na krov. Učinim to ali moje tijelo nije krenulo prema gore! Metalna se bačva prevrnula i ja sam padao cijelu vječnost. Sjećam se da mi je sve izgledalo kao usporeni film. U padu sam razmišljao gdje pasti. Važno mi je "promašiti bačvu" jer ako ateriram na nju, nemam nikakve šanse kontrolirati pad. Bačva je pala desno od mene, ljestve po njoj a ja lijevo. Tišina. Ustajem, bez zvukova (usporeni nijemi film). Provjeravam stanje svog tijela. Sve je u redu, mislim ... A onda je najprije stigao zvuk, zatim se vratila normalna brzina i na kraju bol. Na mjestu gdje je nekad sasvim normalno stajalo moje desno rame bila je jedna velika rupa. Gledam i ne vjerujem. Mičem prstima ali ramena nema! Polako silazim u stan i prepuštam se supruzi. "Molim te reci mi da mi nije ništa" moje su prve riječi. Jedan kratak pogled (ipak je liječnica) bio je dovoljan : luksacija desnog ramena. Škarama mi je razrezala majicu i onako polugolog me sjela na mjesto suvozača zelene Nexie (imala je samo 6 godina) i pravac hitna. Opet je počela kiša ("Barem nije vruće" promislih). Nisam mogao izdržati a de je ne upitam (ipak je liječnica): "Kako se namješta rame?". O koja griješka! Opisala mi je u detalje postupak (ipak je liječnica, je li) od kojeg pacijent zna čak i pasti u nesvijest! Bilo bi bolje da sam šutio ... Sad nisam mogao misliti na ništa osim na patnje koje me čekaju. Ipak pogled na rupu na mjestu mog desnog ramena izbrisao je sve strahove, rame mi ipak treba, valjda ću preživjeti. Semafor kod bolnice na Križinama. Crveno je. Iz onako polusjedećeg položaja sa mjesta suvozača (nisam bio vezan jer je to jednostavno bilo neizvedivo), glava mi je bila negdje u razini retrovizora, malo poviše one naljepnice ""objects in mirror are closer than they appear" ugledao sam upravo jedan takav objekt koji se približavao velikom brzinom. Samo sam promrsio "Udariće nas" i slobodnom lijevom rukom zaklonio glavu i pripremio se za udarac. Bum! Usporeni snimak, nema tona ... Dižem glavu, provjeravam tijelo ... Osim one rupe u ramenu nema posljedica ... Supruga je dobro. Ona izlazi iz Nexie i otvara meni vrata. Ja izlazim, polugol, hodam kao glavni glumac iz planete majmuna ispred pune "trice". Vraća se zvuk, bol ... Sve mi je kristalno jasno. Supruga viče na nespretnog vozača sivog Peugeota ... Ne gledam oštećenje na Nexii. Kraj mene se zaustavlja Taxi, vozač me sjeda u automobil i usput daje savjete supruzi što treba uraditi (osiguranje i to ...) a on me vodi na hitnu. Predstava za putnike "trice" je završena. Taksist mi daje savjete ... "Ma kakav pad kući, reci da je prometna ... dobit ćeš novce od osiguranja ". Hitni prijem ... "Ko je ono imao prometnu?" pita jedna teta u bijelom. Ja sjedim ... "Je li vas doveo taksist?" obraća se meni. "Da ,da " ... ostatak objašnjenja zapeo je u njenom objašnjenju gdje tebam ući, leći i pričekati ... Ležim sam na stolu ... bol ne osjećam ... samo želim da me što prije namjeste i da ne padnem u nesvjest. Po priči supruge očekivao sam barem trojicu ... Pojavio se jedan! Prilazi mi, "Dajte mi ruku" ... Uzima je on sam ... "Opustite se" ... Pa nisam na stolu za masažu, kakvo opuštanje ... Čita mi misli. "Opustite se, vjerujte mi ..." Okrenem glavu na lijevu stranu ... Nekoliko preciznih trzaja i ponovno imam rame!
Nisam tražio odštetu ... Danas imam vrlo dobar pokazatelj promjene vremena u desnom ramenu ... I da, Nexie više nema ali su uspomene ostale .... Sada pravim mjesto za nove ...
Post je objavljen 23.07.2013. u 12:15 sati.