Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sitnice-za-zivot

Marketing

Ja sam divljak i ne razumijem..

Eto i to se dogodilo. Ušli smo u Europu.

Zadnjih godina sam često vodila „debate“ oko tog čuvenog ulaska. Uvijek sam bila protiv toga, a ni danas se to mišljenje nije promijenilo. Velika većina mojih sugovornika je bila istog stajališta. Dizali su se prosvjedi. Raspisao se i referendum koji je pokazao da narod ipak želi u EU.
Kako je moguće da od 10 ljudi njih 9 bude protiv ulaska Hrvatske u Uniju, a na kraju referendum pokaže da narod ipak nije protiv?

Jesu li ljudi krivo shvatili pitanje pa umjesto „DA“ zaokružili „NE“? I je li uopće moguće da toliki postotak ljudi krivo shvati pitanje? Ne znam, ali znam da nikada nećemo saznati što smo stvarno izglasali. Važno je da je referendum pravovaljan, da je Gong odradio svoje časno i pošteno, da mrtvi nisu glasali i da je potrošena minimalna svota.

Kao prvo. Ja sam rođena u Europi. Živim tu cijeli svoj život. I baš kao što je rekao legendarni Meša „Još je čudnije što svo to moranje pretvaram u ljubav!“

Nemam, znači, apsolutno ništa protiv Europe. Isto tako nisam niti veliki nacionalist pa da su mi te granice toliko važne. Ja volim Hrvatsku. Volim ju 365 dana u godini, a ne samo 18. studenog i 25. lipnja.

Granice su mi glupe. I slažem se da je bolje i lakše da budemo pristupačniji svijetu i obratno.
Ali…jedno veliko ali…nešto mi se zabilo duboko u srce. Neki iver. I smeta i žulja. Boli!

Nekom je ta granica bila itekako važna. Toliko važna da noćima nije spavao. Toliko važna da je ostavio sve svoje i išao paziti samo nju. Važna toliko jako da ju je branio krvlju i platio životom.

Nije mi važna granica, ali njemu je bila. Njemu i tisućama drugih!

Možda griješim, ali smatram da nije u redu da se netko tako okrutno igra tuđim životima.
U redu je biti neodlučan kada kupuješ sok. Ima toliko izbora. Teško je izabrati sir u moru dobrih sireva. Normalno je da se čovjek mijenja. Ja prije nisam voljela nositi košulje, a sada ih imam nekoliko u ormaru. Ali! Ali nitko nije stradao zbog te moje promjene ukusa, mišljenja.

Prije 20-tak godina nekome je dosadilo biti u savezu. Meni su osobno timski sportovi puno draži i zanimljiviji, ali ok. Eto nekome je puhnulo i odlučio je uzeti svoje krpice i postaviti jasnu granicu. Iz nekog neutvrđenog razloga na tisuće mladih boraca odlučilo je tim neznatnim pojedincima ispuniti želju. Postavili su granice preko njiva, igrališta, preko škola, preko kuća, preko srca, preko razuma.

Sada, samo 20 godina poslije, tom nekom je opet puhnulo u glavu. Dosadi čovjeku kad nema prijatelja, kada se nema s kime igrati, našaliti, popričati, isplakati, pa i posvađati, naravno. Sve je to za ljude. I najbolji prijatelji se nekad moraju posvađati. Nećemo se odmah klati na noževe. Ili ipak hoćemo? Ili ipak jesmo??

Zbog čega? Nacije? Vjere? Oboje? Ne, ne! Dragi moji Rvati katolici morate se odlučiti. Ili ćete biti katolici ili ćete biti Rvati. Jedno s drugim ne ide.
Zašto? Da ste stvarno pročitali Bibliju znali bi. Za vašu informaciju ta knjiga s kojom prijeteći mašete jednom godišnje služi za čitanje. Otvorite ju i pronađite priču o Babiloncima koji su se htjeli uzdići do Boga gradeći kulu. Tada ih je Bog kaznio! Pomiješao im je jezike da se ne mogu sporazumjeti i nastaviti graditi kulu. Pomiješavši jezike stvorio je nacije. Dakle, pouka priče je da su nacije kazna Božja. A vi se busate u prsa. E moj narode!

Što se promijenilo nakon rata? Što smo postigli? Granice su ostale iste. Dobro, neki će reći obranili smo se i sačuvali naše gradove, sela, ljude…običaje.. No, zar bi bila tolika tragedija da je Vukovar postao Bykobap? Je li to bilo toliko bitno da je toliko ljudi moralo otići u drugi grad, ne drugi svijet?
Ako mene pitate ja ne bih imala ništa protiv da smo ostali u Jugoslaviji. Imali ustoličenje u Beogradu. Imali Borovo, Vuteks, Vibrobeton, Spačvu, Željeznicu, Borince, Pik i tisuće drugih tvornica. Tisuće drugih ljudi… A što danas imamo? Masu nezaposlenih dok te tvornice zjape prazne ili pred stečajem. Imamo na kilometre nerazminiranih dječjih igrališta, polja, parkova, na kojima ljudi i danas ginu.
Tisuće mojih vršnjaka ima rak i nitko mi ne može reći da to nije od posljedica rata.

Ne bih imala ništa protiv da smo postali velika Srbija. Nekako bi mi i bilo lakše da nas kradu i lažu oni nego naši ljudi. Ali tko će koga nego svoj svoga, zar ne?

Ne bih imala ništa protiv da imam tatu.

Zar ćete stvarno pljunuti tolikim borcima u lice i reći im da su zalud ginuli?
Zar ćete moći pogledati udovicama, djeci, majkama u oči i reći im da su njihovi najdraži bili budale?

Pitam se koliko će godina morati proći dok opet ne poželimo biti samostalni………

stalni………

stalni………

ostalni………



Post je objavljen 21.07.2013. u 18:45 sati.