Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/teobaldinteatar

Marketing

SOMEWHERE BEFORE





"Ne, nije bilo izlaza i nitko ne može da zamisli što znače večeri u tamnicama."

- Albert Camus ("Stranac")



Ljeto je, vruće je, plus 30, ljeto je gospodnje 2013. i ja Teobalda… ne znam što bih, ne da mi se o politici, a i sezona je kiselih krastavaca, ma mislim ima nekih sranja, ima, ali dosta mi je već te politike, a ne da mi se niti više o privatnim stvarima… ništa mi se značajno niti ne događa, ne radim… a ne odmaram se još… nema ni Ale, dugo se već ne pojavljuje… dugo već nije dolazila da me muči… gotovo da čeznem za njom… hehe…

Ljeto je, rekla sam već… A tako bih pisala… pisala bih nekaj, pa da stisnem taj "objavi"… sigurna sam da je ovisnost u pitanju, ima tih tipki koje kada stisneš povećava se adre… a ne da mi se… niti misliti …
Nemojte misliti da nemam posla… o imam preko glave, ali ja često tako, dok najviše imam posla, počnem se pretvarati da nemam, sjednem i počnem gubiti vrijeme.

E da, i da se niste usudili ugasiti muziku… slušajte kako je lijepa… Keith Jarret je to...

Uhvatila me je neka tuga, a ne znam zbog čega, sjeta neka… nemam pojma… možda zbog prolaznosti života… tako je to uvijek kod mene - zimi me hvataju strahovi, a ljeti tuge… a možda je baš zbog ljeta…
Kako je divna ova pjesma… molim vas… ugasite vašu muziku i slušajte ovu moju sa mnom… Opustite se na trenutak… zaključajte vaše muškarce.. žene i djecu u drugu sobu, izbacite mačke i pse u dvorište i ostanite sa mnom ovaj trenutak slušati… kako je lijepa…

Danas više ne mrzim ljeto, ali nikada neću reći da je ljeto najljepše godišnje doba… jesen je. Kroz cijelo djetinjstvo mrzila sam ljeto… i kasnije nakon toga, kada je dolazilo, u mene se uvijek uvlačila neka sjeta i tjeskoba. Nisam znala otkuda to, godinama nisam znala, dok jednom nisam počela razmišljati o tome.

Sjećam se beskrajno dugih ljetnih popodneva mojega ranoga djetinjstva, kada mojoj majci nije bilo dobro, jer patila je često od "jakih migrena", i kada sam i ja morala svako poslijepodne ići spavati jer je i ona ležala. Moja majka bila je stroga i ja sam morala ići u svoju sobu na spavanje iako mi se nije spavalo, ako nisam uslijedila bi kazna. Zato je za mene najbolje bilo da se pretvaram da spavam, da žmirim kada bi ona došla u kontrolu. U druga doba nekako, ali ljeti je bilo najgore, jer sve rolete su bile spuštene, u kući je uvijek vladao strašni mir i polutama.
Ležala bih onda na svojem krevetiću i osluškivala… najgore mi je bilo to što su izvana dopirali veseli glasovi druge djece iz susjedstva koja su se vani igrala… a kroz rupice roleta u moju sobu probijale su se zrake svjetlosti… moja tama ne bi bila tako strašna da ju te zrake nisu došle parati, nikako ih nisam voljela… kao da su me došle izazivati i podsjetiti da je život negdje drugdje. Ponekad sam se znala tiho odšuljati do prozora i viriti kroz te rupice na roletama, promatrati djecukako se igraju. I danas kada se nađem u prostoriji gdje su spuštene rolete, kroz čije rupice izvana probija jaka sunčeva svjetlost, počnem se osjećati loše..

Tako je bilo u mojem najranijem djetinjstvu, kasnije su se stvari malo promijenile nisam baš morala spavati, ali uvijek sam morala biti doma majci na oku i pri ruci, a ona je baš često patila od "tih migrena", osobito ljeti… popila bi te svoje tablete i povukla se u svoju sobu, u kući je morao biti mir, hodalo se na prstima, često sam gledala televiziju, ali sa isključenim tonom.

Dva puta sam bila pobjegla. Jednom, pobjegla sam bila na kupanje na gradski bazen sa prijateljicama… a onda je došla jedna starija djevojčica iz naše ulice i rekla: - Tvoja mama te traži!… tada sam pobrala jednu od najtežih kazni…
Drugi puta sam pobjegla… moji roditelji digli su uzbunu… našli su me na drugom kraju grada, bila sam se zaigrala sa nekom djecom… pred večer ta djeca počela su se razilaziti svojim kućama, a ja sam ostala na tom igralištu…nisam se usudila vratiti doma.

Kada smo išli na more, moja majka nije voljela odlaziti na plažu, najradije bi se popodne odmarala u sobi… na plažu smo išli kada bi se ljudi sa nje već počeli vraćati, meni je to uvijek bilo žao… Nekako, ona bi se uvijek na putovanjima razboljela… te njene migrene bi se iznenada pojačale i mi smo se često morali vratiti doma i prije vremena.

No, postojao je i jedan drugi razlog zašto ja nisam voljela ljeto. Zbog prirode posla mojega očuha mi smo se često selili, a to je bilo ljeti… čekalo se samo da završi škola… Tada je za mene uslijedilo bolno opraštanje sa mojim prijateljima… tako su se eto, drugi veselili kraju škole, a ja što se on više približavao, postajala sam sve nesretnija…
U drugom gradu stjecala sam nove prijatelje, no i njih sam morala napustiti nakon nekoga vremena… i nisam se zapravo više niti htjela previše vezati za sljedeće nove prijatelje, jer sam unaprijed znala da su i oni samo prolazni…
Propala je tako neslavno i moja prva ljubav… i druga je propala neslavno, ne zbog ljeta, ali propala je baš ljeti…

Mome mužu i našoj djeci najbolje godišnje doba je ljeto. Nastojim, trudim se da im ljeta budu lijepa… stalno se preispitujem, ne činim li nešto krivo, činim li dovoljno … promatram ih kako vole ljeto i ja skupa s njima onda volim ljeto, jer zaista, naša ljeta su lijepa… pa ipak… ponekad se u toj maloj skupini na trenutak osjetim kao stranac… znade me iznenada obuzeti neka nelagoda i nemir… jer u meni još uvijek čuče ona ljeta iz mojega djetinjstva.

Možda se pitate čemu ovako dugi post, zašto sam morala o svemu tome… zašto nisam nešto kratko, zanimljivo i zabavno, jer ljeto je… Morala sam radi sebe… Ako ste usput slušali i glazbu onda i nije bilo tako strašno… je li vam se svidjelo kako su se poigrali bas i bubanj?…
Ponekad stvarno dolazim u napast da nekoga mučim… a vi blogeri dušu ste mi dali… zauzvrat ostavljam vam mogućnost da me ubijete… cerek







Ali ne još, još postu nije kraj… jer... sada idemo na rubriku:



RECIKLIRANJE JE MAJKA PONAVLJANJA



Pregledavam pjesme, slike i sve to, kad gle, gle…




Još niste pogodili što čuvam u ovoj škrinjici! Izgleda da nemate ideja...




Ovo su moje perlice… sa njima se može dugo opušteno igrati… lijepe su, sjajne, može ih se brojati dugo, dugo… razvrstavati po boji, obliku, veličini…




Moja omiljena vaza... i ove godine dobiti ću posušene čašice makova,
pa ću ih bojati... makovi još nisu zreli, ali samo što nisu...




Moji prošlogodišnji makovi...




Post je objavljen 19.07.2013. u 16:06 sati.