Kada je sve izgorilo, što je ostalo od mene u tim hladnim hotelskim sobama tih nepoznatih gradova? Ne puno. Komadić sna. Krik zadovoljstva. Dio života. Pola srca. Nije ni malo. Najteže je odreći se iluzija. Kako priznati da je laž nešto što si dugo gradila očiju širom zatvorenih, slagala zrno prijateljstva na zrno ljubavi? Da ti nije bilo potrebno ne bi ga ni izmaštala. Ali, jednom mora postati dovoljna svjetlost samo jedne svijeće da ogoli istinu koja se nudila dugo, a koju si namjerno previđala.
I, onda, otvoriš oči, pogledaš je u ružno lice i pustiš bol sa lanca. Sve to još i ne bi bilo toliko gadljivo da se kolebanje ne upliće svojim glupim, očajničkim naporima; smišlja tisuće opravdanja, sjeća te na lijepe stvari...
Vrijeme je da zatvorim vrata hotelske sobe. Da zaboravim pogled na maglovito parkiralište. Da ne pamtim lica umornih recepcionara koji ne postavljaju pitanja, navikli na strance koji pognute glave traže ključ. Vrijeme je da zaboravim svoj izraz lica u liftu dok silno želim da ide brže. Da zaboravim izgužvane plahte. I lice na jastuku kraj moga, lice koje sam toliko puta iznova dodirivala u svojim mislima. Vrijeme je da zaboravim kako smo izgubljeni tražili onaj restoran. U sebi sam molila da ga što duže ne nađemo, jer sam znala da će onda pustiti moju ruku.
Vrijeme je da pokidam niti i koraknem u novi grad. Bez okretanja. Bez žaljenja. Bez snova. Jer, oduvijek sam mrzila hladne hotelske sobe u kojima ostane dio mene, dio koji nikada više ne pronađe put natrag.
***
Muk. Tišina. Koju god riječ da izaberem čini mi se nedovoljna. Jer Provi u meni danima šuti sklupčana u svom kutu i gleda me suznim očima krivca. Bez poante, bez prava na tugu, na žalbu, na ljutnju... Ne možeš izgubiti ono što nisi ni imala... Rekla sam joj... Ni tad nije progovorila. Jer za to odgovor nije smišljen. Mogla bi se ona osloniti na nekoga da je čuva od pada. Željela bi. Ali se ne može osloniti na nekoga da je sačuva od skoka. Od sebe same.
Provi je voljela oblak. Nije grijeh.
Post je objavljen 16.05.2013. u 18:08 sati.