Ivan Slamnig (1930 –2001)
Jelenovac
Sjećam se Mavra Piligrina,
farbao je kosu.
Ti si ga vodila, Katarina,
u Jelenovac, u maglu i rosu.
Umrijet ću misleći da sam važan,
to će misliti svi.
Umro je stari pofarbani pjanec,
važna si bila ti.
Brodeto i kravata
Neki dan dok sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.
Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.
Danijel Dragojević (1934)
Stanica
Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora
vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,
sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju
tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara
me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,
malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u
neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to
najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na
pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu
sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze
k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam
s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,
naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak
nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću
njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam
mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za
neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,
zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će
sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,
vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?
Tatjana Gromača (1971)
Kuda idu željezničari
Ovakvo što moguće je vidjeti uvijek u isto vrijeme,
u istom vlaku:
nedjeljom uvečer, na relaciji Sisak – Zagreb
željeznički radnici vraćaju se sa slobodnog vikenda
na posao i kartaju belu.
Po njihovoj vanjštini, moglo bi se reći da vrlo
nalikuju
jedan drugome
lica podbuhla, tamno crvena do ultra ljubičasta
uzvikuju
Bundeva!
Žir!
Ali ono o čemu sam zapravo htjela govoriti
je njihovo salo
užasno, tusto, nepokretno, masno salo.
Opkoljeni njime, izgubiše već dobar dio ljudske
fizionomije
kojom pristigoše na svijet,
i polako, ali sasvim sigurno
počeše nalikovati onima kojima su napunili želuce
a koji su, sasvim slučajno,
također ljubitelji bundeve i žira.
Ivana Bodrožić (1982)
Protežnost je Božji atribut,
ili, Bog je protežna stvar.
Inače, sada sam na posebnom šalteru Zet-a,
na kojem nikada nema gužve.
Onom za djecu poginulih / zatočenih /
nasilno odvedenih / nestalih /
odvedenih u nepoznatom smjeru /
hrvatskih branitelja.
To sve piše na formularu,
i ja imam jeftiniji pokaz svake godine.
Dvije tisuće treća je,
polako to izgovorite u sebi,
još ima onih koji misle da sam bez razloga
preko reda,
to mi najviše smeta.
Osim toga
drugih trauma nemam.
Ukoliko duh shvaća stvari kao nužne,
utoliko ima veću moć nad afektima
i manje trpi od njih.
* * *
Složila sam po nekom redu dana rođenja. Rado bih napravila zbirku poezije koja mi je draga. Možda to i napravim.
Post je objavljen 18.06.2013. u 17:24 sati.