Od nedavno radim sezonu, odnosno hvatam ljetni ritam; dosad sam čistila luksuzne jahte koje su mi za zauvijek izmijenile pogled na blještavilo marine: naprosto opažam samo mrlje bogatstva za pokazivanje. Svoj život ne bih nikad, ali nikad mijenjala za onaj neke obično mlade žene u bikiniju, jer to je načelno, nažalost, tek luksuzno ropstvo. Istina, ima i finih, kulturnih, ugodnih ljudi, pažljivih, ali dosad sam ondje nailazila samo na debile i njihove hirovite koze zvane ljepšim polovicama.
Dolazi ljeto kada sve izgleda izuzetno super, i nameće se uzdah: Ajme, što sve ljudi imaju! Smatram se besramnim optimistom, ali ne mogu ne proturječiti i uzvratiti - A tek koliko toga nemaju!
Jahta je, u konačnici, hrpa željeza.
Stiže vrijeme izvještaja sa Zrća, kupaćeg kostima Severine, Maje Šuput i Jelene Rozge, tko gdje ljetuje, tko je koga ostavio, tko se spojio, od facebook preseravanja neće se moći živjeti, a ja ću i ove godine raditi u rasadniku, ovog puta brati ću dinje, lubenice, grožđe, a moram se pohvaliti izvršenoj normi u rajčici i krastavcima. Ne znam hoću li dočekati berbu graha i blitve, jer svaki dan je poput odlaska u rat: ne znaš hoćeš li pasti mrtav, ponajviše radi vrućine. Od nas očekuju tonu i pol ubranih proizvoda po glavi, ne zanima ih što je u stakleniku +35, a u plasteniku +40. Mislim da nije stvar u stupnjevima, već vlažnom, sparnom zraku bez daška vjetra, za kojim plodovi čeznu. Ali, bila bih totalni seronja kada ne bih rekla da uživam u radu. Nije bitno što, glavno da se radi, za razliku od pisanja, ovdje se barem vrti neka lova. Nema veze što diploma stoji u kutu stola, u uredu ionako ne bih saznala ništa o inteligenciji ceste.
Žene kojima sam okružena, dakle moje kolegice, potrošene su, izrabljene životom i loše donesenim odlukama. Ružne su. Istina, zagovornik sam da je svatko lijep na svoj način, ali one su toliko uništene, prazne, ubijene, satrane, nemaju nikakvog motiva da u svoj cerek ubace zube. Ruke su im tvrde, kvrgave, koža naborana, žuta, kosu ni ne uočavam. Pogled mi je crn, neovisno o boji očiju. Tetovaže amaterske, nakazne, sad je i njima jasno: posve nepotrebne.
Njihove priče nisu toliko tužne, koliko su strašne i nepravedne. Može li se uopće reći da nisu imale sreće? Među nama žive ljudi koje uopće ne uočavamo, osobe koje je šansa zaobišla. Kao da su obilježeni.
Uvjerenja sam da nesreća nije uvjetovana nizom loših odluka, nego se možda sve svodi na informaciju koju netko nije dao.
Imam ondje udvarača. Zapravo, još uvijek je lijep, nije poružnio od života, visok je, zgodan, prilično mlad... Ali naravno i pod obavezno nema prednje zube. Berem rajčicu, ručnik mi omotan oko vrata, svako toliko brišem znoj sa čela, a kada osjetim da me netko gleda shvatim da se radi o njemu. I dođemo prilikom berbe na metar daljine, a on me upita "Je l' ti vruće?".
Nasmije se.
Bezubim osmjehom.
U glavi mi je totalni "LOL" i onda pomislim kako on vjerojatno ni ne zna što je fejs. I pogledam ga, shvativši da taj mladi dečko nikad neće dobiti šansu u životu, ne jer ja to ne bih htjela, ali već sada on ima predispozicije da u životu bude više gladan, nego sit. Ponajviše, jer mu prije svega kući nisu ukazali da ne može hodati po svijetu bez prednjih zuba. I kao takav, osim u slučaju neočekivanog dobitka na lotu, njega očekuje težak, zajeban život.
Ali to možda i nije problem ovog društva: bezub osmjeh. Možda smo problem ovog društva mi kojima takav osmjeh bode oko i stvara sliku. Ali, zar nije ideja da budemo lijepi, mršavi, volimo "najbolje stvari", živimo kao da sutra ne postoji, vidimo i budemo viđeni?
Ulazim nakon posla u svoj klimatizirani auto, stavljam neku savršenu kompilaciju... I bijesna sam na sebe. Zaklela sam se da ću nakon prometne nesreće živjeti najjednostavnije moguće, jer čitav događaj promatram kao neku novu šansu i novi rođendan, ali opet sam podlegla preseravanjima i pijem kupovnu vodu iz boce u čaši na visokom stalku, tražim idealni cheescake, imam trenutno osam nepotrošenih, originalnih parfema, ne kupujem si cvijeće petkom, nego nedjeljom, palim mirisne svijeće i čubim na fejsu promatrajući savršene živote, ali tek sam opet nešto počela osjećati među svim tim potrošenim fizičkim radnicima, napokon me nešto dotaknulo i ganulo: a to je, mislim, istina bez preseravanja. Emocija. Život izvan Interneta.
A ovo ljeto zapravo je mnogima borba, opstanak, krv i znoj, očaj. Plaća i novci, upakirani u šik termin "radno ljeto".
Voda je samo voda, kolač je šećer, parfem je zapravo nafta, a fejs je teško sranje.
I zato na ovom stupnju zrelosti ne ignoriram svojeg krezubog udvarača, ne zgražam se, ne bahatim se, nisam gruba, čak razmišljam da mu izguglam kako napraviti zube preko državnih zdravstvenih jasla, iako sam svjesna da brkata cura neće biti s nekim nogometašem, ili cura bez sisa na naslovnici Playboya, misice će se uvijek boriti za mir u svijetu, a fejkeri će biti na Zrću.
Ali tom dečku zubi možda promijene život. Možda čak i čitavu sudbinu. I on stoga ovo ljeto možda provede kod zubara. A iduće na Zrću.
Nikad neću promijeniti svijet. Ali svijet me ionako ni ne zanima, zanimaju me samo priče od krvi i mesa.
Post je objavljen 17.06.2013. u 00:50 sati.