Kad sam rekla svom životnom supatniku da sam opet počela čitati serijal od druge knjige, rekao je „Naravno da jesi.“
Naravno da jesam: prije „Gospodina Monstruma“ bio je također poznati bestseler „Ja nisam serijski ubojica“. Ja sam uskočila u priču kad se već ustanovilo da je mladi John Cleaver sociopat, ali ne i serijski ubojica. Saznajemo iz prethodne priče da je svijet lišio ne ljudskog bića, već demona kojega je samo on vidio.
Ipak, ostatak svijeta ne smije saznati da je upravo on ubojica demona, pa svi misle da je claytonski serijski ubojica još na slobodi. Nakon izvjesne medijske tišine, ponovno se počinju događati ubojstva žena, ali je ovog puta modus operandi sasvim drugačiji: truplima ne nedostaju organi i udovi, ali se na njima vidi da su dugotrajno izmučena sitnim urezima, ubodima, čikovima cigareta i konačno usmrćena strujom.
Johna pak osim toga muče njegovi vlastiti ubilački nagoni, ali ipak pokušava voditi naoko normalan tinejdžerski život (osim činjenice da je kao srednjoškolac zaposlen u mrtvačici koju vodi njegova majka, i da ima samo jednog prijatelja po imenu Max, Johnu zapravo uspijeva izgledati relativno uobičajeno) – spojevi s djevojkom Brooke, izlasci na krijesove, druženja s prijateljima...
Eh, što reći o ovoj knjizi? (osim da ponovno istaknem činjenicu da čitam serijal od drugog nastavka) Lagano i brzo se čita, ima fantastičke elemente, pa pretpostavljam da se serijal razvija u tom smjeru, a ne u klasičnom smjeru trilera-o-serijskom-ubojici, što nije loše, ali nije ni osobito inovativno.
U dvije riječi: ljetna laganica!
Post je objavljen 18.06.2013. u 11:41 sati.