Znate li onu igranu seriju "Ptice umiru pjevajući"? E pa u Indoneziji to nije slučaj. Ovdje ljudi umiru slušajući ih. Sinoć sam ugasio svijetlo, legao u onaj veliki, udobni bračni krevet i taman sklopio oči kada se vani prolomio kreštavi glas neke ptičurine. Oči su se istog trena otvorile. Zvuk kao da je dopirao iz mog mandija. "Da li da upalim svijetlo i bacim pogled na kupaonicu?", upitao sam se. Odlučio sam ostati na sigurnom, daleko od pandža te glasne ptičurine. Kroz noć nastavio sam povremeno osluškivati taj neobični zvuk.
Ujutro zvukovi su nestali. Mandi je prazan. Ručnik i sapun su ondje gdje sam ih sinoć ostavio. Izlazim na trijem. Podižem glavu. A s lijeve i desne strane ulaznih vrata vise sa stropa dva kaveza s dvije male ptičice u njima. Zar su ta dva mala stvorenja napravila sinoć toliko buke?! Ne izgledaju baš poput opasnih ptica grabljivica...
Hrana je u Indoneziji vrlo važna stvar, a dobar dan počinje dobrim doručkom i prema tome posebna se pažnja pridaje prvom jelu svakog novog dana. Možda i previše. U nekom hotelu u nekom turističkom mjestu poput Balija stranac će sasvim sigurno dobiti doručak prilagođen zapadnjacima. U Solo je pak i jednostavan doručak dokaz koliko je lokalno stanovništvo nenaučeno na strance. Jutros se na našem tanjuru pojavila riža s čilijem, čips od jastoga, pečena kokošja nogica i jedna banana. Pročačkali smo malo rižu, bacili se na jutarnje oglodavanje kokošje nogice, dodali tome malo čipsa i na kraju s užitkom progutali bananu. Ipak, nenaučeni na indonežanski doručak, tanjuri su uglavnom ostali puni.
Nije se pretjerano ispraznila ni šalica s čajem. Umjesto običnog crnog ili zelenog čaja, koji je za doručak uvijek prisutan u bilo kojem kutku ove planete, na stolu nam se našla indonežanska varijanta crnog čaja, a ta uključuje đumbir. Crni čaj s đumbirom vlada Indonezijom. Hvala, ali to je već preveliki atak na moj delikatni jutarnji želudac.
Čaj je uz kavu glavno piće u Indoneziji. Velike plantaže čaja ispresijecaju istočnu Javu, a nemali broj nalazi ih se i u zapadnoj Javi oko Bogora i Cianjura. No, za razliku od kave, čaj je u Indoneziju došao relativno kasno, tek u 1880-ima.
Kava je pak stoljećima prisutna u Indoneziji. Kopi (kava) je bila jedan od najvećih i najunosnijih izvoznih proizvoda Indonezije za nizozemske okupacije. Nizozemci su na indonežansko otočje došli početkom 17. stoljeća i zadržali se sljedećih 350 godina. Kava je potekla iz Etiopije, ali ubrzo se proširila na Bliski istok i sjevernu Afriku. Abesinci iz Etiopije su proširili uzgajanje kave na Jemen kojeg su osvojili u 6. stoljeću, a kasnije kada se Jemen našao unutar granica Otomanskog Carstva, kava se proširila po čitavom otomanskom teritoriju i dugo su Turci imali monopol na trgovinu kavom. Kava se izvozila iz jemenske luke Mocha gdje je i prvi Nizozemac došao u kontakt s tim "čudnim" sjemenjem. U Nizozemsku kava je prvi put došla 1616. godine, a kasnije u istom stoljeću Nizozemci su je proširili i na svoju najveću koloniju - Indoneziju. Prema nizozemskim analima prve grmove kave kao hobi pokušali su Nizozemci uzgajati u Bataviji (današnjoj Jakarti), a nešto kasnije kava je posađena i po zapadnoj Javi. Zbog sada već velikog broja plantaža kave po Javi bilo je potrebno zaposliti i mnogo ljudi, a kako dostatne radne snage nije bilo na otoku, ona se uvozi iz drugih krajeva Indonezije, ali i iz daljih zemalja poput Indije. Isprva je tim radnicima nadnica bila pristojna, no ubrzo su se Nizozemci polakomili i toliko smanjili nadnice da je za težak rad pod javanskim suncem radnicima plaćana mizerija. VOC (Nizozemska Istočnoindijska Kompanija) koja je imala monopol na proizvodnju kave naposljetku je tijekom 18. stoljeća morala čak uvesti i radnu obvezu na plantažama kave jer su se radnici zbog niske plaće počeli ne pojavljivati na poslu. Danas je kava još uvijek vrlo važna za ekonomiju ove zemlje jer se veći dio vrlo kvalitetne kave sa Sulawesija, Sumatre i Balija uglavnom izvozi. No i ono što ostaje u Indoneziji vrlo je dobre kvalitete. Jedino što je kava ovdje vrlo slatka...
Odlazimo u istraživanje grada. Kralj Pakubuwono II je 1742. godine izabrao mjesto uz rijeku Solo za svoj novi glavni grad i tri godine kasnije ovdje je dovršena gradnja palače, tzv. kratona. Kroz stoljeća vladari Sola i Yogyakarte bili su veliki rivali, a stvaranjem moderne Republike Indonezije i jedni i drugi izgubili su stvarnu vlast i utjecaj. No, i dalje postoje, više kao figure i čuvari tradicije.
"Kraton, molim!", govorimo vozaču becaka. Nema boljeg mjesta za početak upoznavanja sa Solom od palače u kojoj još uvijek živi vladajuća obitelj.
Pet minuta kasnije becak se zaustavlja pred velikim ulaznim vratima, a vozač nam pokazuje da on dalje ne smije i da moramo ovdje izaći. Plaćamo mu dolar i pol i ulazimo kroz velika vrata u kompleks. U sredini je veliki paviljon, vrlo nalik na zapadnjački, ali sa stropom oslikanim simbolima javanskog zodijaka. Ne treba mi puno da zaključim da nas nisu doveli u kraton, već u Istanu Mankunegaran, drugu palaču iz druge polovice 18. stoljeća, u kojoj također obitava danas dio aristokracije Soloa. Možda smo bili malo neprecizni jer lokalno stanovništvo očito i jednu i drugu palaču zove kraton. Možda da smo rekli 'stariji kraton'...
No ne žalimo jer smo baš nabasali na vježbe javanskog plesa i pjevanja te sviranja tradicionalne javanske gamelan glazbe koje se održavaju svake subote od deset do podneva. Pod oslikanim stropom paviljona pratim usporene pokrete plesačica i plesača javanskog plesa popračeni pomalo disonantnim zvukovima gamelan glazbe i javanskih pjevačica. Zrak je vrlo težak. Vruće je i vlažno i u deset ujutro živa se već popela na trideseticu. Unatoč usporenim pokretima, plesačicama i plesačima ples predstavlja psihički i fizički napor i kapljice znoja cijede se niz njihova lica. Šareni saronzi, bose noge...
Malo dalje u 'starom' kratonu slika je malo drugačija. Plaćamo par dolara za upad, ali nema se zapravo puno za vidjeti. Veći dio drvene palače izgorio je u katastrofalnom požaru prije gotovo trideset godina, a ono što je obnovljeno posve je nezanimljivo, dok je veći dio i dalje zatvoren za javnost. Brzim korakom šećem kroz kratonski muzej gdje su stare kočije, suncobrane, oružje i oruđe dobro nagrizli termiti. A uz to sve je pod prstom prašine. Nema nikakvih objašnjenja ni na indonežanskom ni na engleskom. Vani je oko unutrašnjeg dvorišta napravljena šetnica sa stupovima, a na stupovima lim. Hrđav lim. Kraton je u vrlo jadnom stanju. Izlazim brzo van pored vozača becaka koji poredani u nizu čekaju nove mušterije. Odlučujem ih zanemariti i pješice se dajem u istraživanje četvrti oko kratona. Četvrt je to dosta neuglednih prizemnica, poneka i s okućnicom. Malo je odraslih na ulici. Samo djeca koja s pojavom stranca odmah "lete" prema tebi ne bi li se upoznali s tom čudnovatom pojavom. S pojavom stranca u ovoj četvrti svaka druga igra naglo prestaje biti zanimljiva. Nogometna lopta ostaje usamljena na podu. Bicikl je odbačen uza zid. Stranac je zabava nad zabavama, atrakcija nad atrakcijama. Neki od te dječurlije pokušavaju vježbati engleski. Isprva sramežljivo, a onda čim se uvjere da ih stranac neće pojesti, stvori se kakofonija raznih zvukova od kojih je mnoge teško razumijeti bez većeg naprezanja.
Nekoliko koraka od starog kratona je Pasar Gede, glavna tržnica Soloa. Neke je indonežanske riječi jako lako razumijeti poput 'pasar' koji je sličan 'bazaru'. Pasar Gede je tržnica hranom, prvenstveno voćem i povrćem. Po mom skromnom mišljenju dva su mjesta koje su zrcalo života svakog grada i svake zemlje i u kojima se mož osjetiti ona lokalna duša: jedan je vlak, a druga je upravo tržnica. S obzirom da je rano poslijepodne, ljudi je na tržnici malo. Lokalno stanovništvo, mahom žene, kupnju na tržnici obavlja vrlo rano ujutro, čim se tržnica otvori. A s obzirom da tržnica niti je klimatizirana, niti male radnje ovdje imaju frižider, posve je razumljivo zašto je tako. Proizvodi su najsvježiji rano ujutro, a kasnije je igra na sreću i ruski rulet s vlastitim tijelom.
Malo ljudi znači da usred bijela dana zbog vrućine neki od prodavača mogu počinuti. Na ulazu u tržnicu vozači becaka već su u raznim pozama skvrčeni u svojim vozilima. Unutra se pak spava na lubenicama i dinjama, krastavcima i rajčicama, a najzanimljivije mjesto spavanja je zasigurno na osušenoj i usoljenoj ribi, na kojoj suosim prodavačice u ljubičastom hidžabu svoje mjesto pronašle i mnogobrojne muhe.
Ovdje se opskrbljujemo za ručak. Voće. Nisam siguran da li sam ikada imao tako zdrav ručak. Kupujemo nešto mandarina, minibanane, ali odlučujemo riskirati i s jednom calamborom, poznatom kao 'zvjezdičasto voće', nazvana tako zbog oblika zvijezde kada se prereže napola po širini. Malo kasnije u hladovini svojih drvenih koliba degustiramo rezultate svoje kupnje. Mandarine su sočne i slatke, od minibanana slađe su samo one čokoladne, a calamborino žuto-narančasto meso se isprva čini malo bezukusno, sve dok se koju sekundu kasnije lagani slatki okus ne proširi cijelom usnom šupljinom.
Žena koja radi u hotelu donosi nam čaj. S đumbirom. Šalica ostaje puna... Not exactly my cup of tea...
Poslijepodne, dok sam ubijao oko, čuo sam kapi kiše na krovu kolibe. Prvo sramežljivo tihe, a onda se ubrzo otvorilo nebo i sva kiša iz teških oblaka odlučila se obrušiti na Solo. Lipanj je prijelazni mjesec između kišnog i sušnog razdoblja i kratke poslijepodnevne kiše sasvim su uobičajena pojava.
U šest, kada je vani već mrak i kada se dižem ne bih li otišao do obližnjeg shopping centra i potom na večeru, kiša je već prestala. Tlo je mokro, a rupe na cesti prekrivene su blatnjavim lokvama. Na lišću drveća svoje su stanište pronašle kristalne kapi kiše. Vrućina je mrvicu popustila. Dovoljno da lokalno stanovništvo na sebe odmah stavi debele jakne i skafandere. Znam da ovih par stupnjeva ispod tridesetice neće potrajati i da će se živa ubrzo ponovno vinuti u visine.
Solo Mall je najmoderniji shopping centar u 'Staroj Dami' Surakarti. Odmah na glavnoj gradskoj ulici Slamet Riyadi. Shopping centar kao shopping centar, ali barem je klimatiziran pa je ugodno unutra provesti neko vrijeme. Uvijek se iznenadim kada u nekoj pripizdini poput San Salvadora ili evo danas Soloa pronađeš moderan shopping centar, često i moderniji nego što ih imamo po Europi. I uvijek me zaintrigira kako? I uvijek ostanem sa stotinu pitanja u glavi. Ali svjetsko je društvo duboko konzumerističko društvo pa onda ovakvi shopping centri i u pripizdinama ne bi me trebali iznenađivati. Ali uvijek me nekako iznenade. No, očito je odmah na prvi pogled da je ovo napravljeno za srednju i višu klasu Soloa. Velikoj većini ovog grada Solo Mall je samo nedostižan san. Primjećuje se po modernijoj odjeći, sređenijim ljudima, proizvodima i cijenama, ali i skupocjenim SUVovima koji neprestano dolaze i odlaze.
Solo je velika enigma kada smo kod voznog parka. Na gradskim ulicama motocikli su daleko u prednosti po broju, nerijetko njihovi vozači zamotani u debele jakne u strahu da će im od vjetra kojeg stvaraju u vožnji 'oboliti unutrašnji organi'. Tako je to i ljeti na trideset i kusur Celzijaca. Uz bučne motocikle guraju se veliki skupocjeni SUVovi. Uglavnom dalekoistočne proizvodnje. Ima Kia, Suzukija, Hyundaija, Honde, Toyote, ali daleko je najomiljenija marka vozila jedna koja baš u Hrvatskoj i nije previše popularna - Daihatsu. I sve su SUVovi sa zatamnjenim svim staklima (i prednjim) i nakarađeni dodatnim svjetlosnim ukrasima. Odmah je vidljiva ogromna rupa na prometnicama - između motocikla i velikih SUVova je praznina. Uopće Nema automobila manjih ili srednjih dimenzija. Ova slika govori sama za sebe - očit je ogroman jaz u soloanskom, i općenito indonežanskom društvu, između niže i više klase.
U obližnjem Sriwedari kazalištu pokušavamo pogledati wayang orang, jednu od tradicionalnih djela Indonezije. U ovom slučaju riječ je o ples-drami s maskiranim glumcima, uvijek muškarcima. No, u dvorani je vrlo toplo. Nije prošla ni minuta, a kapi znoja počele su teći niz moje tijelo. I iako je ljudi malo, nedostaje zraka. A s obzirom da se cijela drama izvodi na indonežanskom, kojeg ni Davor ni ja ne razumijemo, uz tek minimalno plesa, odlučujemo vrlo brzo odustati od gledanja i pronaći večeru. Vraćamo se na Galabo po porciju fried noodlesa za jedan dolar...