Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

Solo, Indonezija (Dan 2, 04.06.2013.)

Par koraka kroz pokretni most kojim je avion spojen s aerodromskom zgradom otkriva kako će ovo biti jedno jako vruće putovanje. Iako je kapetan najavio 27 Celzijaca, Jakarta se očito peče i na puno višoj temperaturi. Toplina i vlaga u zraku odmah me podsjećaju na Kuala Lumpur. Svaki put kada sam iz Europe znao doći u Kuala Lumpur bio je to iznenadni atak na moje tijelo. Nikada nije bilo potrebno puno vremena da se moja koža orosi. Tako ni sada u Jakarti. Ni klima uređaji koji rade punom parom pokušavajući svakom novopridošlom putniku ohladiti prvi dojam indonežanske metropole ne uspijevaju ohladiti mostove. Vruće je, vlažno, zagušljivo. U borbi između klima uređaja i snage sunca, samo je jedan pobjednik...
Aerodrom u Jakarti neočekivano je prostran. Zapravo, s obzirom da je riječ o jednom od najvećih svjetskih megalopolisa i uopće najvećem gradu jugoistočne Azije u kojem se natrpalo službeno preko deset milijuna stanovnika, a neslužbeno i puno puno više, možda sam i trebao očekivati veliki aerodrom. Ali uvijek nekako aerodrom vežeš za financijsku situaciju grada i zemlje u kojoj se nalazi i prema tome sam ovdje očekivao neki stariji aerodrom iz Suhartova vremena koji puca po šavovima uslijed sve većeg pritiska na avioprijevoz što lokalnog stanovništva što turista. I uvijek nekako u tim zemljama i gradovima u kojima najmanje to očekuješ naletiš na ultramoderan aerodrom. Moderniji od mnogih po Europi ili sjevernoj Americi. Čest je to bio slučaj primjerice po aerodromima u Tajlandu. Osim što je prostran, jakartski aerodrom je i čist, lagan za snalaženje i vrlo brzo prolazimo kroz kontrolu putovnica, podižemo prtljagu i nalazimo Garudin šalter za naš sljedeći let.
Nisam ovaj put sam. Preko hrvatskog foruma naletio sam na Davora (ili je on pak naletio na mene) i odlučili smo zajedno "odraditi" ovo desetodnevno putovanje. Bit će zanimljivije putovati u društvu. Krenuli smo zajedno autom iz Zagreba za Milano, potom se razdvojili i opet našli na letu iz Abu Dhabija za Jakartu.
Jakartu ostavljamo za sam kraj putovanja i nakon puno mozganja i sklapanja plana puta odlučeno je "preskočiti" gotovo čitavu Javu i početi putovanje sa Solom i potom kopnom krenuti natrag prema Jakarti. Java je jedan od najvećih svjetskih otoka i nemoguće je u deset dana otići kopnom do kraja Jave i nazad do Jakarte.
I sam Solo je daleko od tog "kraja" Jave. Do Surabaye ima još četiri sata vožnje, a do Jangkara, Gilimanuka ili Grajagana i do deset. Ova tri posljednja zaista se smatraju "krajem" Jave, gdje se na Javu "nastavlja" Bali. Ali negdje se morala podvući crta. Nema se vremena za sve. I tako je pala odluka da se krene iz Sola ili stare Surakarte za koju u vodiču stoji da je "centar javanskog identiteta i tradicije" i "najmanje pozapadnjačen grad od svih na otoku".
Nije potrebno dugo da se putnik uvjeri da je to istina. Šest je navečer i kada je Garudin avion pogodio pistu, vani je već mrkli mrak. Za južnu zemljinu polutku ovo je početak zime i dani su kraći. Taxi koji radi na principu unaprijed plaćanja na aerodromskom šalteru ugodno je ohlađen dok slabo osvjetljenim ulicama vozi prema hotelu u centru grada. Uličnih svjetiljki skoro da i nema i jedino svijetlo dolazi od improviziranih trgovina i uličnih zalogajnica warunga te od farova malobrojnih automobila i mnogobrojnih motocikala koji uvelike brojem nadmašuju automobile. Guranje i pretjecanje, često uz neprilagođenu brzinu, ovdje je uobičajena pojava. Većina ovdašnjih vozača nikada nije išla u autoškolu, već su voziti naučili od svojih prijatelja i rodbine, a vozačka dozvola ovdje se kupuje. Zbog velike birokracije gubitak je vremena, novaca i živaca pokušati legalnim putem doći do vozačke dozvole. Gotovo svi odabiru prečac i kupuju ju na crnom tržištu, usput podmazavši nekoliko ruku. Korupcija u Indoneziji raširena je pojava u svim sferama društva. Po indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala u 2012. godini Indonezija se našla na stotom mjestu. Puno lošije od zemalja u okruženju.
Prometnih znakova na ulici gotovo da i nema, a uobičajena prometna pravila nisu još našla svoj put do Jave. A ako jednom i nađu put do Jave, potrajat će dok ne dođu do Sola. Grad na prvi pogled izgleda zapušteno i provincijski i samo se nadam da će se za danjeg svijetla ukazati taj "centar javanskog identiteta i tradicije". Večeras se doima nestvarnim da ovaj grad ima pola milijuna stanovnika.
Pet minuta hoda od glavne gradske ulice Slamet Riyadi, jedine koja, s modernim hotelima i jednim shopping centrom, na trenutke izgleda kao ulica jednog grada, a ne proširenog sela, nalazi se hotel, zapravo guesthouse, sakriven iza visokog zida i velikih ulaznih vratiju. Na prvi pogled izgleda poput jedne od onih derutnih kućica kojih smo se nagledali na putu iz aerodroma u grad. Ali malo dublje unutra otkriva se postepeno unutrašnje dvorište s uređenim vrtom i potom nekoliko tradicionalnih drvenih koliba s mandijem, kupaonicom na otvorenom, ali u sklopu kolibe. Drvo dominira: od same konstrukcije kolibe do namještaja poput masivnog kreveta s udobnim madracom i jastucima gdje ću, uvjeren sam, anđeoski spavati nakon dan i pol putovanja od Zagreba do Soloa.
Prije spavanja valja napuniti želudac pa, iako smo jako umorni od puta, pješice odlazimo duž Slamet Riyadija do 'night food market', o kojima svatko postane ovisan već nakon par dana u Tajlandu. Solo noću podsjeća na pripizdine sjeveroistočnog Tajlanda koje smo moji tadašnji suputnici Vanja, Jerko i ja posjećivali za prvog posjeta Tajlandu, a čija se imena uopće više ne sjećam. Trebao bih ih potražiti u ranijim putopisima. Sjećam se samo da te sjeveroistočne tajlandske pripizdine nisu imale ništa konkretno za pokazati, ali bile su 'tourist free' i imale odlične noćne tržnice hranom gdje smo se obžderavali do kasnih sati za male novce. S obzirom da Indonezija ima sličnu gastrokulturu kao i Tajland, ne bi se ovdje to trebalo puno razlikovati.
Šetnja Slamet Riyadijem izazvala je posve očekivano veliko zanimanje. Turist u Solou je neuobičajena pojava i nemalo puta moje oči su se pronašle s očima nekog lokalca, popraćeno laganim osmijehom. I cijelim putem imam onaj osjećaj da su mi nečije oči ne samo na mojim leđima, već i prsima, nogama, rukama, licu... Nema u ovim večernjim satima puno ljudi: ponešto vozača becaka (bicikl-rikši), koji se nadaju još ponekoj vožnji prije nego li konačno parkiraju svoje vozilo i odu doma; nešto više kuhara na pokretnim štandovima s hranom oko kojih se skupila šačica ljudi, najčešće posjednuta na prostirku na podu i okružena raznim posudicama iz kojih se puši jeftina večera.
Na samom kraju Slamet Riyadija nalazi se Galabo, dvjestotinjak metara dugačak niz štandova s hranom. Svaki ima ispred izvješen natpis s hranom koju nudi i cijenu svakog pojedinog jela. Rijetko koje jelo košta više od dolar, dolar i pol. Davor i ja u nevjerici gledamo. Ponuda nije loša, ali s obzirom na potpuni izostanak stranaca iz Soloa, koristiti engleski jezik ovdje je kao da koristiš hrvatski. Potpuni gubitak vremena. Ruke i noge su glavni jezik razumijevanja u Solou. Uz vodič u kojem se nalazi kratak riječnik i nekoliko korisnih fraza. Riječnik je toliko kratak da više od polovice jela na menijima Galaboa nemoguće je dešifrirati. Naposljetku se odlučujemo za nasi. To je lako. Nasi je riža i gotovo svako jelo ima nasi. Uzimam lokalni specijalitet nasi gudeg: riža kuhana u kokosovom mlijeku s komadićima jackfruit voća, jaja i piletine te lagano začinjeno. S obzirom da već dva dana nisam pojeo pošteni obrok, uzimam i uvijek sveprisutan mie goreng ('mie' su rezanci, 'goreng' je prženo, tj. fried noodles). Za desert panirane pohane banane s čokoladom i, pomalo neuobičajeno, naribanim sirom. Sjedamo za plastične stol i stolice degustirajući delicije koje smo platili ukupno svega dva dolara. Promatram svijet. Većina stolova je zauzeta. Lokalci večeraju. Prijatelji, parovi, obitelji s malom djecom, starci... Svijet je šarolik. No, ipak je i ovdje malo ljudi. Gdje li su onih pola milijuna "Solaša"?! Ostaju li na večeri kod kuće? Je li Galabo možda preskup za prosječnog stanovnika ovog grada? I je li možda Galabo samo mjesto gdje će većina izvesti svoje prijatelje i rodbinu kada trebaju nešto proslaviti? Kojem staležu pripada ovaj svijet kojeg ovog trenutka ovdje napada nasi gudeg, nasi liwet, nasi goreng, gado gado...? Pitanja u mojoj glavi ostaju bez odgovora. U pozadini njih samo čujem zavijanje indonežanskih uličnih karaoka koji do mene dopire s nekoliko mjesta uzduž Galaboa...


VIZA za Indoneziju USD 45,00 (Veleposlanstvo Indonezije u Zagrebu)
AVIOKARTA GARUDA Jakarta-Solo IDR 624,300 (jednosmjerna, s taksama, www.garuda.com)
TAXI Aerodrom-Solo centar IDR 60,000
Hotel Griya Tumpeng Solo USD 33,04 po noćenju s doručkom (koliba s kupaonicom, www.agoda.com) (Jalan Dr Supomo 53, Turisari, Solo)
IDR 1000=HRK 0,58


Post je objavljen 03.06.2013. u 16:46 sati.