Jutros bili na fizijatrijskim vježbama za bebe, u jednoj poznatoj ustanovi za te stvari.
Već jučer sam spremao taktiku za luđake u medicinskim ustanovama koji vam jednostavno djecu doslovno siluju (ne seksualno već na druge načine).
Već sam se dovoljno uvjerio, hodajući po vađenjima krvi (siledžijsko stiskanje prsta unatoč kričanju bebe), hospitalizaciji, uzimanju urina (stiskanje tbuha ne bi li urin konačno izašao), i ostalim pohođenjima naših zadravstvenih ustanova...
uvjerio sam se da 20% osoblja koje radi tamo, i to sa bebama, da ne bi trebali raditi niti sa životinjama a kamoli sa ljudima i to sa djecama, i to sa bebama. Sljedećih 30% nije kompetentno za svoj rad i doslovno POJMA NEMAJU o tome što rade, ali ako je rodijak zaposliio i rodijak štiti, onda tko te pita...
Ostali dio osoblja je što odličan i kompetentan (25%), što neidentificirano.
I tako, dakle, sa već ovim brojevima u glavi, mene jučer već lovi tjeskoba kako reagirati kad oni budu "radili svoj posao" dok naše dijete bude prvo pokazivalo da ne želi, da joj se ne sviđa, pa nakon toga da je strah što nitko ne sluša njen plač, itd....dalje se nisam ususdio ni razmišljati, samo sam pitao suprugu: "šta ćemo KAD..." (mala je vjerojantnost za "AKO").
I tako, gospođa "timaritelj" djece (nije bičevala djecu, ali kao roditelj se morate prepustiti subjektivnosti da vas napali kako bi reagirali)...gospođa timariteljka, tako ću je zvati, ona piči po svojim vježbama da nam pokaže svoje vježbe za našu djecu, iako je beba prvo negodovala, i po nastavku radnji se rasplakala...
Što sam ja radio?
Nisam ponosan, mene je sramota jer u našem glupom društvu smo svi naučeni biti licimjerno biti FINI i tolerirati kojekakva sranja.
Sramota me što sam nedovoljno reagirao.
Prvo sam puhao na nastavak vježbi na koje je djete negodovalo pa počelo plakati, ali kad je ova nastavila agresivno grčiti djetetovu šaku (LOMITI DJETETOVU VOLJU), onda sam lupio dlanom o strunjaču i rekao da je DOSTA i da se prekine.
Moje lupanje je bilo slično onim hrvačima, koji daju znak protivniku i sucu da se predaju, samo što dijete ne zna još za to, ja sam taj koji lupa za njega.
Upravo razmišljam da se osim strunjače počne lupati po licu protivnika (ako im plač već ne smeta)!
Hm...
Sviđa mi se ta ideja.
I tako, teta je shvatila kad joj se podvukla crta. Supruga je imala drugačiji pristup. Ja se služim digitalnim pristupom, pokažem granicu i nema rasprave, ona je reagirala analogno, pomalo je "protivnici" davala umjerene prigovore tipa "shvatili smo" (=ne trebate ponavaljati), na što se ova nije obazirala te je nastavila nešto što smo već vidjeli, dok se dijete raspižđivalo.
Sve u svemu poanta je da se u srazu sa ljudima koji "samo rade svoj posao " (ali preko kurca), uopće ne treba suzdržavati čak i preventivno nacrtati im crtu (objaniti što DA a što NE), ili ako se to propušta, onda obavezno reagirati BEZ ZADRŠKE i obzira jer svi obziri prema trećim osobama, u slučaju kad se radi o vašem djetetu, su ništa drugo nego LAŽNI OBZIRI. A cijenu vašeg licemjerja plaće nitko drugi nego VAŠE DIJETE.
Trebam li prepričavati kako je 60% koje smo dobili valjani i nužni, 30% su kontradiktorni sa savjetima koje smo pokupili od medicinskog osoblja u dosadašnjem hodanju po bolnicama, a 10% savjeta, odnosno viđenih postupaka su promašaj nad promašajima....tipa viđeno je kako sa našim djetetom cupka. WTF..no dobro....
Svo vaše hodanje sa djetetom po bolnicama mora se u biti svoditi da stze uvijek vi ti koji morate reći i prvu i zadnju riječ jer ste vi prvi i zadnji odgovorni za svoje dijete. Ako vi propustite dijete zaštititi od negativnog utjecaja okoline, odnosno izkontrolirati utjecaj okoline na njega općenito, onda mu svatko može raditi što god želi, a to nikako ne može završiti dobro.
Sad malo o mom mišljenju vježbi na silu.
Dijete uz svoj fizički i mentalni razvoj razvija i stav o sebi, svom tijelu, te razvija svoju volju. Dijete sad udara temelje (a vaša je obaveza da mu to osigurate), temelje pojma o svojim granicama, što sam ja, što je okolina i koja je moja domena odgovornosti za sebe i za okolinu.
Jednostavnije rečeno, dijete mora naučiti saamo raditi pokrete te suradnju sa okolinom, a ne da mu se pokreti rade SILOM. Jer na silu dijete uči samo popuštati (i mrziti), a takva osoba kad odraste u najboljem slučaju, je labilna i lako se njom manipulira jer niti zna gdje su joj granice niti gdje se i kako oduprijeti okolini. Zašto? Jer su njegova volja i pojam o osobnim granicama slomljeni u samom začetku.
Sad, nek mi netko samo prosere da se to radi po "Pruskoj" ili ne znam kakvoj školi...za te boleštine umotane u "x škole" uopće ne želim imati ni milimentra strpljenja.
Ako u svemu što sam napisao nemam pravo, a samo slušam svoj instikt i čistu logiku, onda u onu stvar, sve.
Svijet nije savšen i nemamo se pravo pouzdavati slijepo, i "zdravo za gotovo" (for granted) u odgojne, zdravstvene i ne znam kakve usluge društva u kojem živimo. Šta ne vidimo svijet oko sebe?
Opet pogled iz katoličke perspektive: tri neprijatelja ljudske duše po katoličkom katekizmu:
-đavao
-SVIJET ! (misli se na okolinu, društvo)
-neuredne sklonosti duše i tijela
Post je napisan friško po motivirajućem događaju, pa "bumo videli" kad se pročita kako zvuči-mislim da mogu zaključiti da se željezo kuje dok je vruće.
Pozdrav.
p.s.Evo šta moja supruga našla nakon povratka sa vježbi: LINK
Na kraju sam zaboravio odgovoriti na naslov bloga. Sa vježbi smo ispraćeni sa ovom gore parolom. A pošto je i teta nas manje-više pročitala, dodala je obrazloženje "...manje na ruke jer ih to sputava, djeca su tako zatovrena"
wtf.. nisam vidio smisla objašnjavati da "ne nosimo siledžijski" kao što oni očito sve rade, već samo na zahtijev, a kod nas se pokaalo i dokazalo da nijedan do sad zahtijev nije bio iz ovisnosti o "nosanju" koje NEMA već je uvijek bila il ipotreba da se malo razgleda okolina ili da se podrigne ili da prođu grčevi....
Nakon svega mogu samo reći : Jeben je ovo svijet.
A sad,pozdrav.
Post je objavljen 08.06.2013. u 12:47 sati.