Marketing
Priča o bolesnom redovniku
Eto kako ste me teškom mukom nagovorili da ipak nastavim pisati ;-)
U ovom periodu dok nemam još spreman nekakav opširniji tekst niti nikakvu fotoreportažu, donosim jednu izuzetnu priču, meni osobno jednu od najdražih koja se tiče povijesnoga Buddhe. Ali opet, čini mi se da to isto kažem svaki put za svaku od njih, nije li? :-))
Danas nije nimalo lako ostati spokojan ponekad (zapravo sve češće) kada vidimo na svijetu taj sveopći polazak u maglu, što se ono kaže ko guske, kao da sve prpošnije i buntovnije kreću u tom smjeru, nakostriješene već u predostrožnom obrambenom gnjevu na sve i svakoga tko bi se možda eventualno usudio makar samo usporiti ih na njihovu putu u sigurnu propast… Ali s time na pameti nam i jasnije sjaje i plamte baklje onih najostvarenijih među ljudima i njihovi primjeri koje su davali marljivo suprotno svim izgledima i odnosima i bez obzira na to koliko samo neshvatljivo mali broj ljudi bi zastao da bi te primjere usvajao, dok velika većina se otpravlja kao u neko privatno „trijumfalno postignuće“ daljnjega lutanja i pobune protiv svoje vlastite dobrobiti i svoje vlastite prave prirode. Odmah mi pada na pamet ona ohrabrujuća rečenica koju je izrekao mahasiddha Tilopa: „Jedna zapaljena baklja u trenu raspršuje sav mrak, makar je on trajao i tisućama eona.“ Eto to bi bio samo moj kratki uvodni osvrt. Pozdrav do čitanja!
Jedan redovnik bio je vrlo teške naravi. Tijekom života u samostanu, kojemu je pristupio već u starijoj dobi, loše se odnosio prema drugim mlađim redovnicima. Zbog toga nitko ga nije volio. Jednom je obolio je od strašne bolesti zbog koje mu je tijelo bilo prekriveno gnojnim čirevima. Prizor njegovog tijela i strašan smrad bili su tako grozni da mu se nitko nije htio približiti niti pomoći mu u nevolji. Nekom prilikom Blagoslovljeni je posjetio viharu u kojoj je ležao bolesnik. Čuvši o tome slučaju naložio je da se pripremi topla voda i pošao je u bolesničku sobu da se svojim rukama pobrine za pacijenta, usput rekavši svojim učenicima:
„Tathagata*(1) je ušao u ovaj svijet da se sprijatelji sa siromašnima, da zaštiti ranjive, da njeguje one koje muči tjelesna bol, kako učenike Dharme tako i nevjernike. Da podari vid slijepima, prosvijetli umove zaluđenih, da se zauzme za prava sirotih kao i ostarjelih te da čineći takva djela postavlja primjer ostalima. To je dokončanje Njegova posla i tako On ostvaruje veliki životni cilj baš kao rijeka koja nestaje, gubi sebe u oceanu.“
Blagoslovljeni se tako brinuo za bolesnog redovnika svakodnevno koliko god dugo je boravio u toj vihari. I poglavar grada došao je jednog dana k Buddhi da mu oda štovanje. Čuvši o njezi koju u vihari Gospodin pruža bolesniku pitao je Blagoslovljenoga o prethodnoj egzistenciji toga bolesnog redovnika. Buddha mu je rekao:
„U danima prošlim živio je pokvareni kralj koji je od svojih podanika iznuđivao sve što je mogao, taj kralj naredio je svojem službeniku da bičem udari jednoga uzoritog čovjeka. Službenik nije puno razmišljao o boli koju nanosi drugima, poslušao je kralja bez oklijevanja. Ali kad je žrtva kraljeva gnjeva molila za milost, osjetio je suosjećanje i nije ga udario punom snagom, nego je bičem zamahnuo polaganije. U sadašnjem životu kralj je ponovno rođen kao Devadatta*(2) kojega su na kraju napustili svi njegovi sljedbenici jer nisu više bili voljni podnositi njegovu surovost i koji je umro jadan i ispunjen žaljenjem. Kraljev službenik to je bolesni redovnik, koji je često vrijeđao svoju braću iz ove vihare, a na kraju je ostavljen od njih bez pomoći u nevolji koja ga je snašla. Uzoriti čovjek pak, koji je nepravedno udaren bičem i koji je molio za milost, to je bio Bodhisattva, on je ponovno rođen kao Tathagata. Sada je zadatak Tathagate da pomogne službeniku budući da je i on imao suosjećanja za njega.“
Blagoslovljeni je još ponovio ove riječi: „Onaj koji nanosi bol bezazlenima, ili lažno optužuje nevine, naslijediti će jednu od Deset Velikih Nevolja*(3). Ali onaj tko je naučio patiti sa strpljenjem bit će pročišćen te će i sam postati izabrani instrument za uklanjanje patnje.“
Bolesni redovnik čuvši ove riječi okrenuo se k Buddhi, ispovjedio svoju lošu narav i pokajao se. Srca tako očišćenog od pogrešaka odao je štovanje Gospodinu.
Neke umjetničke ilustracije ove priče:
Buddha i Ananda peru bolesnog redovnika.
*(1) Tathagata je termin s kojim se uvijek susrećemo u buddhizmu, a nisam siguran koliko je ljudima poznato što to znači. Riječ je o imenu s kojim se je povijesni Buddha Šakjamuni u razgovoru koristio da bi se referirao na sebe samoga, dakle kao zamjena za manjkavu i nepreciznu osobnu zamjenicu „ja“. Tathagata je, može se reći jedna šaljiva igra riječi jer može značiti dvije stvari:
- ako je napisano tath-gata znači „Onaj koji je tako otišao“
- ako je napisano tath-gata onda znači „Onaj koji je tako došao“
Naravno izrečena riječ zvuči praktički isto u oba slučaja. Onaj koji i (ne) dolazi i (ne) odlazi.
Tathagata je iznad dolaženja i odlaženja, on je iznad vječne promjene koja upravlja svim stvarima, onaj koji je pronašao jedini put da se nadvlada beskorisno stanje vječnoga kruženja i vrtloženja uma.
*(2) Devadatta- Šakjamunijev daljnji rođak iz klana Šakja. Bio je vrlo ljubomoran jer si je umislio da bi on sam trebao biti takav duhovni vođa kao Buddha i uživati ugled među sljedbenicima. U više navrata pokušao je ubiti Buddhu Šakjamunija.
*(3) Deset Velikih Nevolja koje ovdje spominje Buddha, navedene su u Dharmapadi (Dhammapadam), zbirci njegovih jezgrovitih izreka. Dakle ako netko bude čitao Dharmapadu može se prisjetiti da četiri strofe pod rednim brojevima 137.-140. imaju korijen upravo u ovoj zgodi u razgovoru na temu bolesnog redovnika, a u cjelini glase ovako:
Tko kažnjava one koji to ne zaslužuju , tko povređuje miroljubive i nedužne, uskoro se susreće s jednim od deset stanja:
Može doživjeti okrutnu bol, gubitak, tjelesnu povredu, tešku bolest ili ludilo;
Gnjev vladara ili tešku optužbu, smrt rodbine ili iznenadni gubitak vlasništva;
Ili će mu u požaru izgorjeti kuća. Nakon smrti svoga tijela budala sigurno ide u pakao.
Post je objavljen 07.06.2013. u 19:33 sati.