Pramenovi sjećanja
Nevjerojatno je kako čovjek brzo zaboravi sve loše što mu se dogodi u životu, i to čim mu prva radost zakuca na vrata. Ja sam, eto, u trenu sve smetnula s uma, a nije ni prvi mjesec slobode bio iza nas.
Tek mi ponekad, sasvim nenadano, ispluta pokoje sjećanje na površinu, poneka slika, poneki pokret, ili me pak neki okus, neki miris, neki zvuk vrate u rane devedesete, vrijeme najgore mi noćne more...
Kruh
Kupujem tako kruh prije neki dan, opuštena, smirena, novčanik je pun, bludim pogledom po policama i jednostavno ne znam što ću obitelji iznijeti na stol... Raženi? Kukuruzni? Topli bijeli? Bakin crni?
Odjednom, ko strijela posred grudiju – rana je zora, burno jutro, majka me budi, teško se trgam snu, ali znam da moram. Mama odlazi na posao, moj je red čekati kruh, jer je tjedan ranije to radila sestra. Preko piđame navlačim trenerku, odjevam dupli par čarapa, pa potom jedva stopalo uguram u patiku, šal, rukavice, kapa, zimska jakna, sve nabacujem na sebe, jer – bura hara, a u mojem kvartu brije ko u Sibiru... Uprkos «visinskim pripremama» još topla od sna - sudar s vjetrom doživljavam kao udarac. Žurim pred dućan. Pet će skoro, «samo» je sat vremena do otvaranja vrata samoposluge, a u redu već stoji pet mojih susjeda, jednako snenih, jednako odjevenih. Dobro je, mislim, šesta sam na redu, neću ostati bez kruha, jer događalo se i to, da stojim i smrzavam se sat vremena, a potom mi prodavačica, žalosna zbog mene, tužno veli da je nestalo, da nema više!
Taj famozni, jeftini kruh kojeg čekam i nije baš ukusan, moram priznati, već poslijepodne je tvrd ko drvo, mrvi se, ali ne bacamo ga, dobar je, veli majka, kad se ugrije. Pola glavice kupusa, dva-tri krumpira i šnita toga jeftinog «crnog» naš je objed, gotovo svaki dan, osim nedjelje. O, da, nedjeljom je gurmanski dan, pa i Bog je tada odmarao, stoga i nas četvoro blagujemo pečenu kokoš... I jedemo kruh od subote, jer – nedjeljom dućani ne rade.
U redu za kruh je uvijek u početku sumorno, a potom postaje veselo. Moji susjedi, umirovljenici, puni su priča, što je nekad bilo, kako je bilo. Volim ih slušati, jer za prepričavanje i nemam baš nekog materijala. Slušam, pamtim. Ponekad ponesu sa sobom jabuku, pa je dijele nama mlađima, ponekad izvuku kakav zaboravljen bombon, često skidaju svoje šalove ili kapute i nude nam ih, neka je djeci toplo, lako će oni... Ponekad dođe i do sukoba, nervoznim i pothlađenim ljudima zasmeta lako svaki pokušaj ubacivanja «preko reda», makar to i nije bilo namjerno.
Vraćam se kući s kruhom (nekad bez njega), razodjevam se i ubacujem natrag pod poplun, škola je popodne, grabim još malo sna, na brzinu...
A danas, eto, gledam taj silni kruh u pekari, smješkam se, sama sam, reda nema. Odabirem crni, što me izgledom podsjeća na onaj davni, jeftini, tvrdi.
Pašteta
Najavljuju na radiju kako će sutra, točno u podne, biti provjera svih sirena za uzbunjivanje u gradu, nema potrebe za strahom, samo provjeravaju jel još uvijek rade, zlu ne trebalo...
A ja je još čujem, uuuuuuu, zuji, zavija, čutim nervozu na dnu želuca, njušim strah, o da, strah ima specifičan miris i vidim majku kako utrčava u kupatilo, zaključava se. Smijem se, smije se i tata, smije se i sestra, jer od kako je rat počeo naša mama ima savršenu probavu, dovoljan je samo početni zvuk sirene i hop!, ona već juri tamo gdje i carevi idu sami.
Petnaesti je dan studenog, rano je jutro, sirena... Majka u spavačici, blijeda, na vratima naše sobe veli: Ustanite, gađaju nas! Ustajemo, odjevamo se na brzinu i - nemamo gdje, naš neboder nema sklonište, a kao šlag na kraju - mi stanujemo na prvom katu, pa je «sklonište» kod nas, među naša četiri zida. Susjedi se već spuštaju, kucaju, reda radi, i ulaze kroz nezaključana vrata, sjedaju za kuhinjski stol u tišini, okružuju se svojim torbama i kuferima... Svi su tu, osim mog tate. On još uvijek spava. Mama ga uporno budi, a on veli: Pa, dobro – di gađaju?! Kaže žena – po Katalinića brigu! A on će: Po Katalinku?! Ma, pusti me – ima još do nas!
Hvala dragom Bogu i nisu «stigli do nas». Pili smo to jutro čaj, kuhao se na litre, jeli kruh s paštetom, igrali na karte, kada starci ne bi gledali – jurili ispred zgrade i gledali u nebo. Nisam vidjela ni jedan avion. Ali jesam ih sanjala. Kako u brišućem letu juri prema meni i puca, vidjela sam čak i lice pilota, imao je kokardu na čelu...
Pašteta. Čutim joj okus. Namazana debelo preko šnite kruha od jučer, ne vjerujem da sam ikad prije i poslije išta slađe jela. Jer, mame i tate su stvarali «ratne rezerve», imali smo pašteta na bacanje, a kada bi se svi skupili u našem «skloništu» svi bi mi klinci ogladnili na brzinu. Roditelji, pamteći, valjda, onaj prijašnji rat, imali su silnu potrebu nahraniti svoje potomke, pa nam nikada nisu odbijali zahtjeve. Tako da smo «drmali» po pašteti od jutra do sutra.
Testiraju sirene, dobro, neka su nam one očuvane.
Ne mogu odoljeti, ulazim u dućan i kupujem paštetu.
Nek se nađe.
Nivea krema
Krema za lice, Niveina, ona jarko plava, s velikim tiskanim slovima. Gledam ju i nevjerujem, zar ih još uvijek proizvode?
Teta Meri je u velikoj, plavoj Niveinoj kutiji držala obiteljsku zlatninu. Svaki put kada bi zaurlala sirena za uzbunjivanje – zvala bi s posla Ivanu i naređivala: Obuci sebe i sestru, spustite se u prizemlje, ponesite stvari i – ne zaboravi Niveu!
Čim bi se Ivana pojavila na vratima mojeg stana, odmah bi u letu tresnula torbom o pod, gurnula ju negdje u kantun i krenula prema televizoru. Nije ni zadnjom mišlju više doticala tu famoznu imovinu. Nismo nikada promislile, ni ona ni ja, kako bi u slučaju katastrofe ostali samo s tim, pažljivo zapakiranim, vrećama, torbama, kuferima. Ali, naši roditelji jesu. U tim su se svežnjevima nalazile fotografije, dokumenti, vrijedniji predmeti, nakit, možda i koja kuverta s novcem, premda novaca tada i nije bilo toliko da si ga mogao imati «sa strane». Bile su tu, i usred ljeta, deblje jakne, duple cipele, donje rublje, ručnici, posebno upakirane toaletne potrepštine...
Ne dao Bog takvog zla, ikada više, mislim, i ne znam što bih ja za svoju djecu zapakirala? Zato, u mislima, kupujem najveću Niveinu kremu, praznim je i ponovno punim s prvim Marinovim zubićem, Brunovom narukvicom iz rodilišta, Lucinim pramenom kosice, sve redom stavljam fotografije djedova i baka, brižljivo izađeno obiteljsko stablo, ako me ne bude da djeca znaju odakle su i čiji su, stavljam zlato kojima su nas kitili za krštenje i prvu pjesmu napisanu za Dražesnog. Onu iz 1992., iz vremena rata.
Parkiralište
U mom starom kvartu, podno Crkve, veliko je parkiralište. U vrijeme mog djetinjstva to nam je bio poligon za vožnju biciklima, za vožnju na «rošulama», za igre hvatanja, igre skrivača. Kada smo poodrasli bio nam je poligonom za ljubav. Krasti poljupce na parkingu, gdje tek poneko ulično svjetlo radi, bilo je slatko.
Razmišljam o tim danima, dok s djecom na stražnjem sjedalu, tražim parkirno mjesto. Ugledam, odjednom, ono «naše» mjesto... Nisam mogla odoljeti, uparkiram automobil i stanem. Klinci me gledaju zbunjeno, zašto sam tu stala, zar ne idemo u bake. Ma, idemo, velim, ali tu ćemo stati samo na tren.
I taman mi je toliko trebalo da otplovim u ožujak 1993., da se nađem ponovno u bijelom «yugu» s glavom Dražesnom na ramenu. Upravo se vratio s terena, ostavio je stvari kod kuće, otuširao se na brzinu i došao po mene. Nismo stigli daleko. Samo do našeg mjesta.
Prepričava mi kako je bilo, što su mu «braća po oružju» radila, o čem' su pričali, što su jeli, koliko je hladno bilo, koliko je dugo kiša padala... Ne govori o ćukama, ne priča o pucnjevima, ne spominje one «s druge strane», one zbog kojih ga gubim na četrnaest dana.
Pošteno. Jer, ne pričam ni ja njemu o suzama, o noćima bez sna i strahu, ne pričam mu o pjesmama koje mu pišem, pismima koje mu ne šaljem, dnevniku u kojem otvaram srce.
Sad sam pretjerala, jer djeca pitaju čemu suze, brišem ih rukavom i palim auto, vrijeme je za otići kod bake, vrijeme je za zaboraviti, a ne mogu. Ponekad mi se čini da, iz inata, i ne želim.
Post je objavljen 02.06.2013. u 12:05 sati.