Zašto je moja lirika gruba i surova,nemilostiva i zašto riječima otkidam ljepotu duši i likujem nakazno da ublažim svoje njegovane boli. Smaknut ću riječima izdajicu,bacit ću i sebe nemoćno na koljena ,krvarit će rana bičem urezana ,uživat ću u boli. Stakatom mi svaka pjesma raskomadana i zato moja lirika nije nježna,mekana i tečna kao paperjasti oblak koji se raspršuje pogledom nabujalog potoka. Zašto moje pjesme nemaju krila pa da ponesem dušu koja čita u tople krajeve dalekog juga da se čitalac rastopi od miline i slatkoće upletene u izdahnute riječi.Možda moje pjesme nisu mekane jer otvrdne mi srce ponekad zbog svega onog što namjerno prešutim i okrenem glavu na drugu stranu,a obećala sam sebi da neću dopustiti da od života postanem tvrda i kruta pa surovošću iznova se smirim i smiješkom na licu svijetu se odbojnom divim. Možda zato moja lirika pati od nedostatka razigranih pjesničkih slika pa umjesto miline čuje se samo udarac pijuka i led kako puca no dok se probija voda između pukotina osjećam u tom divljanju riječima kako mi srce još uvijek kuca.
-Mama,mama,vidi pada zvjezdalicu ,tako moja djevojčica zove meteore,ispuni si želju raspjevano će ona pa joj uhvatim male ruke i skrijem je cijelu u naručju,malu sirenu,poljubim njenu svilenu kosu koja miriše po razigranom sunčanom danu ,sneno zatvorim oči i poželim posjetiti potopljene gradove,dvore i perivoje,na obalama njihovim ostaviti tragove svojih stopala i gledati kako me ljubavlju ziba more.U kolijevci života, smrt najmanje boli, nema slatkoće u pjesmi ako joj ne dodaš barem jedno zrno soli.