U vrijeme raspada sfrjota, nitko sa sigurnošću nije mogao znati kako će raspad završiti.
Pregovori, vođeni u smjeru mirne transformacije diktature u demokratsko društvo bez zadrške su pokazali srpsku volju za vojnim rješavanjem jugoslavenskog problema.
Unutar te jugoslavije, problematične same po sebi, postojao je i hrvatsko-srpski problem. Doticao se teritorijanih problema (Zapadni srijem sa Zemunom, Vojvodina, Baranja, krajevi sa značajnijim postotkom srpsko/pravoslavnog stanovništva i BiH) te međusobnih povijesnih odnosa (hipoteka prijevarnog ujedinjenja 1918. sa kasnijom posvemašnom pljačkom i zločinima prema čovječnosti, hipoteka NDH,poratni genocid, hipoteka sfrj i diktature koju je provodila na štetu hrvatskog naroda/nacije).
Od svih problema, osvrnuti ću se na pitanje BiH. Samo parcijalno.
U osvit nemogućnosti rješenja problema mirnim putem (srbi su se u jugoslavenskoj diktaturi militarizirali i prigrabili svu oružanu silu te države, te se u tom kontekstu nisu namjeravali prepustiti demokratskim procesima bez prethodnog rata).
Državnički i strateški, Tuđman je trebao odabrati opciju (svakako je morala biti ratna, nametnuta). Za BiH je odabrao opciju oslanjanja na bošnjake/muslimane. U sklopu međunarodnog prava, zbog učestalih napada sa teritorija susjedne zemlje, imao je pravo vojno i drukčije djelovati na teritoriju susjedne zemlje. Neosporno.
Ali, zbog povijesti BiH, jugoslavija i hrvatsko-srpsko-bošnjačkog pitanja koje je u sebi kompleksno. Nijanse.
Tuđman je pri raspadu jedne umjetne tvorevine i nastanku novih država morao odlučivati. Bošnjake je morao (znajući moguće učinke nasilja i politike Beograda) pridobiti za političke i vojne saveznike.
Bošnjacima je morao osigurati dovoljno (političke samostalnosti) kako bi se usudili nenaoružani pristati na rat protiv naoružane Srbije i srba (bosanskih i srpskih), koji su vršili agresiju. Ali, bošnjačka država muslimanskog stanovništva okružena kršćanstvom nije imala budućnosti. Bez Hrvatske podrške, političkog savezništva. Znači i bez BiH Hrvata.
Hrvatska je morala ostvariti tijesnu vojno-političku suradnju s osamostaljenim bošnjacima ... Tuđman je morao odgurati bošnjake na distancu, s koje bi se oni i Hrvati tjesnije vezali. Bošnjaci su morali u demokratskom sazrijevanju pristupiti vlastitom dobru. Sami demokratski odlučiti.
To je tuđmanova šahovska partija u BiH.
Sve zbrojeno, nameće zaključak, da je integralna BiH sa demokratskim pravima njenih građana, nacionalno osviještenim i okupljenim oko svoji nacionalnih stožernih stranaka tuđmanova politika u BiH. Upravo onakva kakvu zagovara međunarodna zajednica.
Detuđmanizacija je u BiH preokrenula demokratsku volju BiH Hrvata (uglavnom hercegovaca) ka oslanjanju ne na vlastita demokratska prava, već na političko savezništvo s rušiteljem integralne BiH, srbima republike srpske i Dodikom. A pokušala nametnuti tuđmanovu krivnju za rušenje integralne BiH. Paradoks.
Tuđmanov paradoks.
Svojstven specijalnom ratu (koji se vodi protiv naroda napaćene BiH).
(U kontekstu prikaza politike unutarnje okupacije i modela kojim su srbi i srbija sijali preko jednog stoljeća ratove i nasilje na ovim područjima ... te u kontekstu optužbi na tuđmanov račun o agresiji na BiH ...)