Ima dana kad se prvo oderem pa se udarim pa se ogrebem noktom - kao da sam pored sebe, a ne vidim se. Ima dana kad sam nepažljiva.
Uhvatim se kako si gledam u prste i nabrojim ih dvadeset i znam da si tu. Ima dana kada udaram deset puta po zaslonu i linija se uspostavi. Ima dana kada skupljam propuštene pozive kad bodove za sniženje i račune za neposluh. Pa se uhvatim kako ga okrenem, taj zaslon, onda kad zvoni i čekam da umjesto poziva dobijem obavijest da je propušten.
Ima dana kad znam da si tu. Šetaš sedam ulica južno od mene. Voziš trinaest ulica istočno od mene. Ponekad… rijetko doduše, ali dogodi se ponekad da znam. Telefoniraš i dogovaraš dolazak.
I onda ima dana kad znam da imam pismo. Imam pismo koje se čita sat vremena. Toliko veliko da se čita tri puta da se svaki detalj pohvata. Pa ispočetka.
Ponekad ih izbrišem. Ponekad ih čitam satima. Ponekad završe u krivim pretincima.
A ponekad pišem romane. Jer poruka nije dovoljna. Ponekad, eto, sjednem i napišem roman.
A ponekad slušam i brojim note, trideset i šest, pedeset i jedan, i znam da je to ta pjesma. Evo, još tri stiha i uništit će me.
Ima dana kad se ne dam. Ne dam!
Ima dana kad se predam.
Odem ponekad i promijenim ime. Tek tako. Odem, pokucam na prava vrata pa promijenim ime. Da se prestanem tražiti.
Ima dana kad poništavam sve. Poništavam. Tužim i ustanovu i sebe. Hoću sebe natrag. Kakvo traženje? Vratite mi mene.
…kad ništa od ovog nije istina
…kad ništa van ovog nisam
…kad se život sa mnom igra graničara
I svaka me lopta gađa u leđa i ruši na koljena pa na prsa
I dlanove pružim uvijek dva treptaja prekasno
Ali ih pošteno izgrebem
(…jer na mom atlasu nema uputa i preporučenih brzina
Pa sam uvijek okrenuta leđima
Pa me se pogodi jednim udarcem da se oslobodi bojno polje.
(sve je samo igra)
…ali uvijek se zavrti novi krug igre)
Ima dana kad je nešto u zraku.
Vidim po datumu. Zbrojim dane i znam da sam u pravu.
Nešto je u zraku.
Post je objavljen 27.05.2013. u 17:05 sati.