SVETI ATANAZIJE, BISKUP I CRKVENI NAUČITELJ
BRANITELJ VJERE
(Difensor fidei)
2. SVIBNJA
(Srijeda 3. Vazmene nedjelje Godine A)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Danas slavimo spomendan Svetoga Atanazija, biskupa i velikog naučitelja Crkve.
Sv. Atanazije se rodio godine 295. u Aleksandriji. Pratio je biskupa Aleksandra na nicejskom saboru i naslijedio ga kao biskup. Odvažno se borio protiv arijevaca, zbog čega je mnogo propatio i više puta morao u progonstvo. Napisao je izvanredne spise kojima je tumačio i branio istine katoličke vjere. Zato je i proglašen naučiteljem Crkve (Doctor Ecclesiae).
Umro je godine 373. na glasu svetosti što je Crkva to kasnije potvrdila kada ga je proglasila svetim i uzdigla na čast oltara.
Sveti Atanazije je bio veliki branitelj vjere u Isusa Krista, one iste vjere za koju su sv. Stjepan, prvomučenik, i mnogi drugi ljudi i žene prvih stoljeća kršćanstva svoju krv prolijevali i svoj život žrtvovali.
Progonstva su i u tom smislu bila velika nebeska milost za širenje Božjega kraljevstva, jer Crkva se trebala širiti izvan Jeruzalema i po svemu svijetu. Tako nakon smrti sv. Stjepana kršćani su se raspršili po judejskim i samarijskim krajevima šireći radosnu vijest spasenja.
»Oni sad što su bili raspršeni prolazili su iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje Riječi.« (Dj 8,4)
Ne mogu ljudi odmah vidjeti i posve predano prihvatiti sve Božje planove kao što nisu mogli predvidjeti da će Savao, koji je tako nemilosrdno pustošio jeruzalemskom Crkvom, postati veliki apostol. Zasada su oni samo osjećali kako on ljude i žene izvlači iz njihovih kuća i trpa ih u tamnicu. Bio bi to učinio sigurno i s apostolima, ali su se oni kriomice zadržavali u Jeruzalemu, gdje su smatrali da su još potrebni. Ići će i oni po cijelom svijetu prema zapovijedi Učitelja, ali eto obični vjernici idu ispred njih i svojim svjedočenjem za Krista im pripremaju put.
Oni su obilazili sve krajeve propovijedajući Isusov nauk i život. A Gospodin je bio uz njih i njihove riječi je potvrđivao mnogim čudesima.
Tako na riječi đakona Filipa nečisti duhovi su izlazili iz opsjednutih, a mnogi uzeti i hromi su ozdravljali.
I sve je to prouzročilo veliku radost u svim mjestima kamo su ti Kristovi službenici dolazili. Tako se i u povijesti Crkve, a posebno njezinih misija, izmjenjuje žalost progonstva i radost oko širenja kraljevstva Božjega među ljudima.
Zato svi koji prime pravu vjeru time će davati Bogu dostojnu hvalu i priznavati njegova velika djela. Svi su narodi na zemlji pozvani da upoznaju Božja djela i da mu se onda klanjaju kao onome koji sve drži i upravlja.
Stoga budimo zahvalni Gospodinu na velikim duhovnim djelima što ih je izveo u svojoj Crkvi i u svakoj duši. Na taj način naša zahvalnost se pretvara u srdačnu molitvu za misijsko djelovanje Crkve po kojemu će Bog sve narode učiniti dionicima svojih dobara.
Bog po svome Sinu Isusu Kristu preko Crkve dolazi k nama ljudima.
Njegovo dolaženje je silaženje u milosti, na što mi, privučeni od njega, dolazimo k njemu u vjeri da ga slijedimo životom. Ti naši susreti s Bogom su najkonkretniji po Euharistiji koja nam bez vjere ne bi ništa značila.
Vjera nam ne samo otkriva koliko je čudesna ta božanska hrana, nego je ona već sama po sebi prvo duhovno primanje Krista.
Dakako, ta duhovna veza u čovjeku još nije potpuna, jer on traži i čezne da se Bogom zasiti njegovo srce i tijelo, odnosno čitavo njegovo biće. Sve se to ostvaruje euharistijskom hranom koja utažuje čovjekovu glad i žeđ za Bogom.
Stoga primanje Euharistije s vjerom daleko je više nego gledanje Isusa tjelesnim očima. Židovi su ga gledali, čak su bili i svjedoci njegovih čudesa, a ipak im je Isus morao reći: »Gledali ste me i ne vjerujete.« (Iv 6,36)
To je žalosna konstatacija, ocjena kojom se pada na ispitu kod Boga.
Bez vjere nitko ne može doći k Isusu, jer toga sami Bog odbacuje od sebe.
»Svaki koga mi dade Otac – kaže Isus – doći će k meni. A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van, jer ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.« (Iv 6,37-38)
Bog hoće da se svi ljudi spase i da dođu do potpune spoznaje istine (usp. 1 Tim 2,4).
Prema tome naše spasenje je ovisno i o nama, o našoj suradnji i vjernosti Kristu.
Po Kristu mi smo djeca Božja i baštinici kraljevstva nebeskoga i On nas bez naše krivnje neće izbaciti vani.
Sin je došao na svijet da vrši volju svoga Oca, a Otac hoće da on ne izgubi nikoga od onih koje mu je On predao.
Naprotiv, Otac želi da Isus sve one koji u njega vjeruju uskrisi u posljednji dan i da ih uvede u kraljevstvo vječnoga života.
»Da, volja je Oca mog – kaže Isus – da svaki koji vidi Sina i vjeruje u nj dobije život vječni i da ga ja uskrisim u posljednji dan.« (Iv 6,40)
A to nije samo volja nebeskoga Oca, nego je to također želja Isusove i naše Majke Marije. Stoga mi Mariju štujemo kao Majku vjere. Ona svojim vjerničkim predanjem u naviještenju omogućuje ulazak Krista u našu povijest, daje mu život i tako otvara Novi Savez između Boga i ljudi. Ona raste u vjeri i ljubavi u Isusovu djelu spasenja. Stoga Ona zauvijek ostaje uzor vjere, nada i sigurnost Crkve i svakoga od nas.
Marija je majka slobodne i osobne vjere u naviještenju, u Isusovu javnom djelovanju, posebno u njenoj noći patnje i razdiranja srca podno križa. Marija je majka vjere onih kojima je vjera zaista živa, osobna i životna.
U svjetlu Marijine vjere i mi ćemo danas naći put Kristu, prepoznat ćemo u njemu Božjega Sina i ostvariti s njim susret u vjeri i ljubavi.
U Marijinoj vjeri naše tamne noći postat će svjetlije, naše patnje i stradanja lakše ćemo shvatiti kao suradnju s Kristovim patnjama, kao otkupiteljske patnje; naša beznađa bit će opet ispunjena nadom i radošću života, a naša smrt bit će ulazak u zagrljaj Oca i Sina i Duha Svetoga, u život blaženstva i sreće, gdje vlada ljubav, jer Bog je Ljubav.
Marijina vjera pomaže da i mi napredujemo na putu vjere i da vjerno čuvamo svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa, te ispunivši tijek zemaljskog života da uđemo u slavu Gospodina svoga, gdje nas Ona čeka »uzvišena kao kraljica svega stvorenja« i kao naša Majka.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Dj 8,1b-8
Ps 66 (65)
Iv 6,35-40
Post je objavljen 13.09.2010. u 15:40 sati.