Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/marole

Marketing

Nogomet je bio igra u kojoj su uvijek pobjeđivali kino-operateri

Sjajni kolumbijski napadač Radamel Falcao Garcia Zarate prelazi u Monaco! Naslov je to vijesti koja ovih dana iznenađuje nogometni puk.

-Ide na ljetovanje? – pita se jedan nogometni znalac.

-Ne. Ide igrati nogomet – odgovara mu drugi.

-A gdje taj Monaco igra nogomet? - opet će ovaj.

-U drugoj ligi, ali dogodine će u prvu!

Mislim ono, nemojte me krivo shvatiti – Monaco jest veliki klub, ali poput Nottingham Forresta ili Borussije Moechengladbach, godinama nije na velikoj sceni. Međutim, sad se to iz temelja mijenja. Klub iz Kneževine kupljen je od strane ruskog milijardera i preko noći je postao konkurentan svome rivalu Paris Saint Germainu koji je prošao još bogatiju tranziciju.

Nije to ništa nelegitimno i nenormalno, dapače, to je proces koji već godinama gledamo u nogometu. Rezultat uljevanja ogromnih novaca u svega nekoliko klubova je taj da – nema rezultata. Bar ne uzbudljivog i neizvjesnog koji je zaštitni znak nogometne igre. Ako nekome još uvijek nije jasno zašto je nogomet sport broj jedan, a nije, recimo, rukomet, vaterpolo, košarka ili odbojka, odgovor je poprilično jasan – u nogometu doslovno svatko može pobijediti svakoga dok u ostalim sportovima, pobjednik se zna unaprijed. Jedino ako nastupaju klubovi slične snage, rezultat je neizvjestan, ali ako igra slabiji klub protiv jačeg, on za razliku od nogometnog mu rođaka, nema šanse.

Međutim sva ta izvjesnost koja ne krasi vaterpolo ili rukomet, prelila se i na zelene travnjake. Šeici, Rusi i Amerikanci od nogometa su napravili finale rukometnog kupa Zagreb – Poreč.

Navijači poprate svoj voljeni klub dva-tri kola, a onda izgube svaku nadu, jer se već negdje tamo oko Božića znaju prvaci svih europkih liga: Juventus je pobjegao 10 bodova, Manchester 8, Barcelona 11, Paris Saint Germain 7, a Bayern 39 bodova (lige poput naše da i ne spominjemo). Ako ti se neki klub slučajno igrama približi i zaprijeti u osvajanju naslova – recimo Borussia Dortmud – lijepo pričekaš kraj sezone i prijelazni rok pa pokupuješ sve - od Goetzea preko Lewandovskog do čistačice - tako da one juniore koji su ostali igrati za nekoć kompetentni klub, sad u svlačionici dekocentrira prašina. Dogodine nemaš stresa – prvak si prije blagdana Krista Kralja i početka adventa. Prva nedjelja došašća, a već si spremio prvi trofej u vitrinu. Druga nedjelja došašća, a tebi se smiješi drugi trofej - njemački kup – juniori iz dortmundske Borussije upravo su ispali od 'zehcigera'.

Rezultat ogromne love koja se zavrtila travnjacima je da je nogomet postao dosadan poput vaterpola. Čekaš finale Prvenstva Hrvatske Jug – Primorje, isto kao što u nogometu čekaš polufinale Lige prvaka. Dotad se sve zna, čak i to da nema gubitnika. Loš si u Ligi prvaka, ispadneš, ali nema veze, brate, igrat ćeš Ligu UEFA-e. Trebalo bi uvesti novo pravilo zvano nogometni determinantni kaos - ako i od tamo budeš eliminiram, opet nema veze – igraš finale svoga kupa. Pravilo nogometnog determinantnog kaosa uvelo (bi) se kako bi bogati klubovi poput Chelsea, kad ispadnu, i dalje mogli vraćati novac svome bogatom gazdi. Odakle god su eliminirani, opet su u nekakvom finalu.

Nogomet je postao predvidljiv, čak i na reprezentativnom nivou, jer su se transferi počeli događati i tamo. Još samo nedostaje da dođe neki bogati ruski šeik i kupi reprezentaciju Hrvatske, pa za sitnu lovu privoli sve one Brazilce i Argetince koji ne mogu igrati u prvoj postavi svoje matične zemlje, i eto novog izvjesnog natjecanja – Mundial Katar 2022. – s šeicima kao izbornicima reprezentacija. One bi jasno gubile, jer ne bi bilo nacionalnog žara, koji je, u nedostatku velikih novaca u izabranoj vrsti, glavni motivator.

A još prije samo dva desetljeća – tamo u osamdesetima – nogomet je bio igra koju su igrala 22 igrača i u kojoj su uvijek pobjeđivali - kino operateri.
To je bila plaća većine igrača uključujući i engleske i francuske i jugoslavenske prvoligaše, a ako ćemo malo pretjerati i europske prvake. Engleski koljač Vinnie Jones sredinom osamdesetih igrao je za Wimbledon i primao tjednu plaću u iznosu od 100 funti – što hoće reći da mu je mjesečna plaća bila manja od prosječne hrvatske. Ali što mu je nedostajalo: išao je u kino, bilo mu je fino, kad bi se vratio iz nogometne škole, otišao bi na čašu Coca-Cole.

A u pauzama između tih rabota, sa svojim je 'tenisačima' osvojio FA Cup pobjedivši u finalu najbolju momčad osamdesetih – slavni Liverpool na čelu s Ian Rushom. Shvatili ste, nogomet je tad bio neizvjestan, pobjednik se nije znao, isto kao što se nije znalo hoće li poslije utakmice Vinnie Jones ići gledati Mad Maxa ili Rockyja.

Na kraju bi pošao gledati akcijske filmove i kako to opaki momci rade - jer što će jadan Vinnie - mora i on poslije nogometa nešto radit, ne može se živjeti od osvajanja FA Cupa. Ostalo je povijest – Jones se proslavio ulogama u filmovima Guya Ritchieja.

Bio je to nogomet koji je palio mase, sport u kojemu je prvak Španjolske mogao biti Atlethic Bilbao, igra u kojoj se europski prvak Crvena Zvezda bojao doći igrati u Nikšić ili Vinkovce, natjecanje u kojem je David Vinnie Jones mogao pobijediti Golijata Ian Rusha.

A što tek reći za slavnu utakmicu između Norveške i Engleske odigrane u Oslu 9. rujna 1981 u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo? Englezi predvođeni Glenom Hoddleom, Kevinom Keeganom i Bryanom Robsonom izgubili su od Matice sindikata Norveške 2-1.

Pogledajmo sastav predaka Johna Arnea Riisea: na vratima je bio vratar IKEA-e, bekovski par Konobar – Kuhar, centarhalfi Mesar – Izbacivač, krila Zoolog – Botaničar, spojke Zavarivač – Tokar i napad Vojnik – Postolar.

Englezi su poveli golom Robsona, ali Norvežani preko Konobarsena i Postolarsona preokreću rezultat u svoju korist, a legendarni spiker norveškog javnog servisa Bjoerge Lilleilen ispaljuju u orbitu legendarni ep, preteču hip-hopa, godinama prije pojave Run DMC-a i Dr. Drea:

"We are the best in the world! We are the best in the world! We have beaten England 2-1 in football!! It is completely unbelievable! We have beaten England! England, birthplace of giants. Lord Nelson, Lord Beaverbrook, Sir Winston Churchill, Sir Anthony Eden, Clement Attlee, Henry Cooper, Lady Diana - we have beaten them all. We have beaten them all.
"Maggie Thatcher can you hear me? Maggie Thatcher, I have a message for you in the middle of the election campaign. I have a message for you: We have knocked England out of the football World Cup. Maggie Thatcher, as they say in your language in the boxing bars around Madison Square Garden in New York: Your boys took a hell of a beating! Your boys took a hell of a beating!"


Amateri iz Norveške uzeli su hell of a beating Engleskoj, domovini divova. Doba u kojem se pobjednik nije znao unaprijed, doba u kojem su i profesionalci poput engleskih reprezentativaca, ustvari, bili amateri koji su igrali za kino-ulaznice, pa su i iznenađenja poput ovog bila moguća.

Ali danas je to nemoguće i na klupskom i na reprezentativnom nivou. Ne može Athletic Bilbao, momčad u kojoj ne igra nijedan Španjolac, a kamoli stranac, više biti prvak Španjolske, europski prvak Crvena Zvezda ne može uopće ući u Ligu prvaka, a amateri iz Luksemburga se mogu samo nadati da neće primiti trocifrenu brojku...

Vinnie Jones, spasi nas ovakvog nogometa! Vinnie Jones, can you hear me? Ah da, glumi, pa ne čuje.

The rich have beaten us. The rich have beaten us all. We boys took a hell of a beating!

Post je objavljen 16.05.2013. u 10:47 sati.