Sao Paulo i BR-364
Na putu sam za Brazil. Kako to često ispadne sa mojim destinacijama, ova je bila posljedica pronalaska najjeftinijeg leta za južnu Ameriku. I mene je iznenadilo da je to bio luksuzni Swiss air koji se ljubazno potrudio da mi neočekivano noćno presjedanje ne padne teško u ciriškom Hiltonu. Poludnevni danji let za Sao Paolo dobrim je dijelom nadlijetao pustinjsko-planinsko obalno područje Zapadne Afrike zbog čega se isplatilo biti budan. Nepregledni ocean mi je ostavljao vremena za rekapitulaciju dosadašnjeg i planiranje blisko budućeg.
Bilo je došlo vrijeme da napustim Šangaj i Galeriju. Bez ikakvog planiranja, uzeo sam bio let do najjužnije kineske točke na tropskom Hainan otoku, i od Sanye započeo putovanje po ostatku Kine. Potom sam se polako putem svile, preko srednjoazijskih stanova uputio ka svojoj rodnoj grudi,. Napisat ću možda jednom nadam se štogod još o tibetanskom svijetu ili prolazu kroz Afganistan i Iran jer je bilo zanimljivih momenata vrijednih nezaboravljanja.
Doma sam stigao za Božić i ostao neka tri mjeseca. Odlučio sam se neoglušiti na svoj unutarnji i višegodišnje Paoline pozive da dođem do Lime. Činilo se da je upravo sad bilo vrijeme za doći u Peru vidjeti šta se može ovdje, makar to bilo samo (na)učiti španjolski ili potrošiti ostatak ušteđevine.
Prilazeći kontinentu ocrtavala se duga obala, a potom se kroz niske oblake razabirao zeleni pokrov vodom bogatog krajolika. Ubrzo sa ukazala nepregledna aglomeracija
jednog od najvećih svjetskih gradova. Sao Paulo me dočekao u kasnim popodnevnim satima kad je na moju sreću inače urnebesni promet olakšao. Tropska gradska vegetacija zbog koje me smogom zagušeni grad podsjeća malčice na Kuala Lumpur olakšava osjećaj disanja. Ulašteni povijesni centar krasi reprezentativna kolonijalna arhitektura, ali se kao kontrast tome svugdje nailaze brojni beskućnici i ovisnici.
Moj domaćin Brazilac Davi, ambiciozni produkt dizajner koji radi u rastućoj kompaniji sportske opreme, odmah me upozorio na ogromni jaz između siromašnih i dobrostojećih i na problem sigurnosti u gradu, i općenito u Latinskoj Americi. Nažalost, to je nešto šta uvijek moraš imat na pameti. Jedan mi je pričao kako su ga usred bijela dana u nekom gradu brazilskog juga zaskočila dvojica na motoru s pištoljem, uzeli sve šta je imao i nestali za sekundu. Teško se može kontra toga. Tolerira se zato i uobičajeno je npr. po noći autom prolaziti kroz crveno, kako te nebi zaskočili na semaforu. U favele se pak uopće ne preporučava ići ni po danu.
Poštuješ li pak naputke kad i di ne bih smio hodati po ulici (sa fotoaparatom u ruci), možeš smanjit mogućnost da postaneš žrtva na minimum. Nije preporučljivo nepotrebno odavati svoj turistički status. Međutim izgledom mi se uopće nije bio problem uklopiti u tu šarenu populaciju različitih rasa. Davi mi kaže kako izgledam kao pravi Paulista (Saopaulićanin). Ljudi stvarno ima svakojakih i u svim nijansama. Generalni dojam je da su susretljivi, opušteni i čini se po broju crkava poprilično pobožni.
Najbliži obalni grad ubrzanom Sao Paolu je ležerni Santos, najveća luka na kontinentu. Kao i u nedalekom Riu de Janeiru kojeg sam ostavio za neki drugi put, ljudi su ovdje još neopterećeniji radom i vremenom. Neznam dali ta lijenost koju im pribotunavaju iz radoholičarske Sampe (Sao Paula) ima veze sa plažama i oceanom. Takvi su bili i moji easygoing domaćini Pedro i Marcela radeći povremeno i to šta im se da. Brazil je rastuća ekonomija, ali osim u Sao Paolu, nije uobičajeno trgati se od posla ukoliko to nije nužno. Duga plaža uz koju se zbog pješčanog tla nižu ponekad nagnute višekatnice i neboderi, centar je rekreacijskog i društvenog života Santosa. Osim surfanja po valovima i ribolova, omiljena je aktivnost brojnim lokalcima (i lokalušama) na plaži nogomet. Ovdje je izgradio svoju karijeru Pele. I dok uživam promatrajući tu razigranu vještinu brojnih mladih i starih, pitam se šta bi bilo kad bi jednog od ovih virtuoza stavili da igra kod nas u ekipi na mali nogomet. Slomili bi ga jadnoga, i još bi ga proglasili pičkicom ili slično.
Postkarnevalski ožujak je u ovom dijelu Brazila najkišovitiji mjesec i većinu dana, izuzev nekoliko sparnijih sunčanih, je uistinu tako i bilo. Bio je to dobar razlog da krenem dalje. Prva mi je ideja bila da se postepeno, korak po korak (bus po bus) iz Sao Paola, preko prašuma i kordiljera kroz Boliviju dovučem do Lime, ali sam zaključio da će trebati podosta vremena (a i para) za tu opciju. Htio bih ipak u Limu čim prije. Ne želim (opet) letjeti, već doživjeti kontinent prolazeći kroz, a ne iznad njega. Kada je u pitanju novo područje, uvijek preferiram kopneni put, ne (samo) radi troška.
I tako uzmem transkontinentalni bus koji ide najdužom rutom na svijetu (cca. 6,000 km) od Sao Paola do Lime za šta mu treba skoro četiri i po dana. Ajde da i to provam. Imao sam (doduše ponekad neočekivanih) odisejskih putovanja vlakovima i busevima i prije, ali ovo će nadmašiti sve.
Jedna od boljih Peruanskih kompanija Ormeńo djelomično je ispunila bus peruanskim putnicima. Nitko u busu nije govorio gotovo ni riječ engleskoga, kao uostalom ni velika većina Brazilaca. Boreći se sa jezičnim preprekama pokušavajući uspostaviti kontakt sa dvojicom mlađih Limežana s kojima sam dijelio panoramsko mjesto na katu, shvatio sam da mi uglavnom iz usta izlaze talijanske riječi.
Vožnja prašumskim i močvarnim područjima mi nije padala teško. Sceničnost okruženja, zelenilo tropske vegetacije i česta izmjena vremenskih prilika putovanje kroz srce kontinenta su činili ugodnijim i zanimljivijim sa ponekim vrhunskim prizorima. Poneki dijelovi duge BR-364 ceste jesu otkrivali karakter džungle, međutim krajolik je uglavnom znatno izmijenjen naseljima i pašnjacima. Najautentičniji prašumski ambijent možda smo doživjeli dolaskom u amazonsko područje, uz široku rijeku Madeiru. Najveću pritoku rijeke Amazone prešli smo malim trajektom tik uz bolivijsku granicu. Posljedice boravljenja u tom području sam imao tjednima poslije u obliku solidnih rana od uboda tamošnjih glomaznih, nemilosrdnih komaraca.
Već treća noć u busu je padala tvoreći nevjerojatno crvenilo, a u busu je počeo još jedan film na španjolskom. Na granicu s Peruom smo stigli po noći i tamo smo odspavali čekajući da se otvori. Još jednom mi se događa da carinik s posebnim interesom proučava moju putovnicu i provjerava o kojoj bi se državu to moglo raditi. Prelaskom preko mosta ušli smo u Peru.
Fotke:
https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151381312495614.1073741827.614875613&type=1&l=e4a96aba9f
Post je objavljen 13.05.2013. u 19:39 sati.