Sat zvoni po mom ukusu prekasno, ali u kontekstu novonastale situacije ipak prerano. Krmeljaste oči jedva se odvajaju od obraza, ruke daleko iza glave pružaju otpor krevetu i skližu se prema grudima dok se pokušavam odvojiti i stupit stopalima na parket pun čarapa.
Pa uspijevam! Skačem, letim do kupatila, najbrže na svijetu operem zube. Kosa mi je uvijek najljepša kad tek ustanem. Sva je izokrenuta u jednu stranu i daje dojam nekakve ležerne bezbrižnosti. Ali nikad u životu je nisam uspjela takvom i ostaviti cijeli dan. Eh, to samopouzdanje...
Trčim po najmanjoj udaljenosti na svijetu tako da mi se bose noge kao kraci hobotnice lijepe za pod. Skrećem u okuku do kuhinje i brže stavljam vodu na ploču. Iskopam džezvu. Uspem malo praha.
Rupa u vremenu. Čvrst stav. Ništa ne smijem zaboraviti.
Opet se zalignjam do sobe. U ovakvim situacijama je super što je u ovom stanu sve na dohvat ruke i ne ode previše vremena na putovanje iz prostorije u prostoriju. Izvlačim čarape, nešto krpica da se zaogrnem. Čujem lagano šuštanje ali to još nisu balončići. E hajmo koso, u okove! Što više rumenila, manje puštene kose. SamopoUZDAnje je majka okova. Šta im ono kaže, tako će i biti.
To su već balončići. S jednom cipelom kližem do kuhinje. Samo čekam dan kad ću se u toj okuci polomit. Zalij kavu, pa makar po cijeni poderane čarape!
Miješ, miješ, klac klac, sip sip, mješ mješ, tup-tup. Kan. Tonk.
Taman da dovršim autoportret. Još koja tipka njemu uz upozorenje da ne opržim jezik. Pušem malo, sad s obje cipele, stvarima u torbi i jednom nogom u stubištu.
Optimalna temperatura postignuta. Brzinska dva gutljaja. Pogled na sat- minutu brža nego jučer.
Kome je kava s nogu- cijeli mu je život s nogu.
A ja baš mrzim kašnjenja i migrene.
Post je objavljen 13.05.2013. u 09:11 sati.