Cupka nogom ispod stola. I radi to namjerno. Radi to onako kako to, dok sjedi prekriženih nogu, samo ona može s tom svojom lijevom nogom raditi. Svaki put kao da mahne tabanom podu u tim svojim štiklama. I kad zazvoni telefon točno možeš zaključiti radi li se o privatnom pozivu ili o poslovnom. I točno možeš zaključiti da se puno češće radi o privatnom.
Možeš po načinu na koji joj usne premazane tim nekim suvišnim nečim oblikuju slova vidjeti da se radi o jednom od onih nepoželjnih razgovora koje moraš prevaliti da ih se riješiš jednom zauvijek – u njenom slučaju za vrijeme radnog vremena.
I sad poklapa tu slušalicu i stopalo joj usporenije maše sivoj pločici i fugama oko nje kao da se oprašta od poziva nakon što je prekinula liniju (a možda i vezu). A ja gledam u svoje crne sjajne elegantne cipele koje su, sreća pa to ne zna, zablistale nakon što sam ih obradio krpom i Aninom dnevnom kremom. Da me nije ostavila onda i u žurbi otišla iz stana sa samo polovicom svojih stvari, pa da se jutros probudila i pila kavu gledajući me kako se spremam za posao i tražim ključeve po cijelom stanu...pa onda shvatim da su mi već u džepu...ubila bi me, siguran sam. Ubila bi me i uvjeravala i susjedstvo i policiju da me pronašla mrtvog. Pa čak i kad joj to ne bi povjerovali, tko bi pomislio da me ubila zbog svoje dnevne kreme (ili moje obuće), ali zna Ana, a znam i ja da bi to učinila. Hladnokrvno. jer je skupa. I jer nisam normalan. I jer... našla bi Ana razlog. Ali dao sam joj drugi, ne da me ubije nego da me ostavi. Ove motive za ubojstvo ni ne sluti. Na moju sreću.
Ali što mi vrijedi što jednu više ne gledam, a drugu gledam baš svaki dan, kad ona od osam do četiri svojim petama maše podovima i mene samo prijeko gleda zbog jednog izlaska kojeg sam priznao onoj koju više ne gledam?
Post je objavljen 08.05.2013. u 23:43 sati.