Kada sam se toga dana, po drugi put ove godine, spremala na zakazano ročište, u predmetu kaznenog djela neplaćanja alimentacije, bila sam sjaj i zanos. Mislila sam na ružu koju sam posadila na svoj rođendan, na jedan jako uspješan tekst na portalu na kojem pišem, na sve ljude koji su uz mene i koje volim. Puna nekog samopouzdanja i onog osjećaja svemoći, krenula sam odlučnim korakom. Ni nebo mi nije bilo granica.
Ipak, razmišljala sam da li će se pojaviti. On, otac mojih kćeri, čovjek sa kojim sam provela desetljeće svog života. On, koji svoje kćeri nije vidio više od dvije godine i očito ih nema namjeru viđati. On, koji ih je zakopao negdje duboko u svom srcu, kao što sam ja zakopala svaku želju i nadu da će se nešto promijeniti. Već davno...
Ugledala sam ga odmah, sa ulaskom u hodnik. Nisam osjetila ništa. Samo praznu tupost na njegovu pojavu.
Nije me niti pogledao, nije rekao niti riječi...
Sutkinja je uskoro došla i rekla da se rasprava, zbog nekog hitnog slučaja, odgađa za jedan sat.
Izašla sam van, zapalila cigaretu i popila kavu.
Kada smo se oboje pojavili u određeno vrijeme, nastupilo je vrijeme čekanja. Čekanja dužeg od života. Postoji tišina koja je nemjerljiva, umiruća, ubojita. Bila je to igra...bolna igra tišine, čekanja i tuge .
Stajala sam gotovo sat vremena pored čovjeka kojeg sam nekada zaista voljela. Najdužih sat vremena.
Nisam rekla niti riječ. Nije rekao niti riječ.
Nisam ni okrenula glavu prema njemu. Nisam niti trepnula. Samo sam tražila spas u hladnom zidu na koji sam se naslonila. Da ne padnem . Od siline šutnje.
Da ne padnem jer su mi koljena klecala i htjela krenuti. Naredila sam im da ne idu.
A mogla sam...mogla sam krenuti oštrim korakom i pljusnuti, samo zamahnuti rukom punom snagom. Mogla sam krenuti i pljunuti mu u lice svom mahnitom silinom ljutnje i bijesa. Mogla sam dramiti, vikati, vrištati...
Mogla sam mu se nasmijati i reći da imam divan život. Da imamo divan život kakav si ni zamisliti ne može.
Mogla sam....ali nisam...
Samo sam bila tišina. I čekala...
I grlila zid i grizla ga. I razlila sam se po sudskom hodniku, tako opipljivo da sam vidjela svoje tekuće stanje. Sva moja snaga, kao da je nestala u tom hodniku. Razlila se u tekućinu koja je klizila. I šutjela sam. I on je šutio. I zidovi su zašutjeli.
Kada nas je sutkinja napokon prozvala, ušli smo obje. Nakon kratkih formalnosti, rekli su mi da izađem. I opet sam čekala. Čekala sam dugo. I grlila taj prokleti zid i razlijevala se još više.
Kada sam bila prozvana i kada sam trebala napokon pustiti svoj glas, nisam mogla govoriti. Mučila sam se da pronađem onaj svoj zvonki, odlučan glas, onu svoju boju, mekoću, oštrinu, ton i intenzitet koji mi je tako trebao. Sutkinja me pitala da li sam dobro . Jesam, odgovorila sam, samo sam malo bolesna.
I jesam, razboljela sam se tada. Razboljela sam se od tišine i hladnoće, od svih neizgovorenih riječi, od svih neizgovorenih pitanja i svih nedobivenih odgovora, koje nikada neću dobiti. Razboljela sam se od tog hladnog pogleda, dok su mi u svakoj mojoj stanici bile moje kćeri, njihov smijeh, pogledi, tuge koje nose i pitanja koja više ni ne žele pitati.
Nakon toga sam ponovo čula laži. Lagao je besramno, govorio je bez imalo kajanja. Njegov glas mi je odzvanjao i više ništa nisam čula. Više ništa nisam željela čuti. Željela sam samo zagrliti svoje plave i smeđe oči koje su me čekale. Željela sam samo čuti glas ljudi koje volim, posaditi još ruža, napisati još mnoge riječi, zagrliti nebo i hodati...
Samo hodati...
Tuga je samo trag na tijelu, izraz u očima, poneka sjetna kiša koja iskrivljuje sjećanja.
Život je nešto sasvim drugo. Zagrljaj neba, kiša sa svim svojim mirisima, zagrljaj koji ne pušta....
Život je divan.
Usprkos, bez obzira, ipak...
Život je divan....
Post je objavljen 27.04.2013. u 22:49 sati.