Sve je zapocelo prosloga proljeca. Upoznala sam covijeka koji mi se (iskreno) tada nije sviđao. U pocetku sam mislila da nema smisla uopce razgovarati sa njim jer ipak ima 40 godina a ja jedva 20 ali tjekom vremena sam shvatila da ipak ima nesto medu nama.
S vremena na vrijeme sve smo se vise i vise zblizavali i bio mi je kao prijatelj jer nesto vise tada nisam mogla osjecati prema njemu. Bio je mio,drag,pametan, pomalo cudan ali opet jako dobar. Mogla sam sa njim razgovarati o bilo cemu sto sa drugim osobama nisam mogla, i najbolje u svemu sto god da sam mu ispricala ne bi me grdio nego bi mi smireno davao savjete.
Pozvao me nakon 2 mjeseca naseg poznanstva da ljetujem sa njim i pristala sam. Kada smo se smjestili u predivnom gradu u Istri sve vise i vise smo se zblizavali i bilo nam je jako lijepo zajedno (bar sam ja imala takav osjecaj). Nisam osjecala nesto vise od prijateljstva prema njemu sve dok prvi put nismo vodili ljubav. Bilo je predivno ali i pomalo cudno(ali predivno).
Bio je jako zaljubljen u mene ali ja to nisam primjecivala. Nakon mjesec dana provedenih u Istri sa njim i upoznavsi cijelu njegovu obitelj napravim nesto sto se kajem i dan danas. I nakon svega sto sam ucinila njemu on me ipak prihvatio ponovno k sebi i to je još jedan veliki dokaz da mu je stalo do mene. Tim cinom sam shvatila da takvu osobu vrijedi cuvati. Zaljubila sam se u njega nakon nekoliko mjeseci. Sada živimo zajedno i samo cekam trenutak da napravimo korak naprijed. :)
Post je objavljen 27.04.2013. u 21:21 sati.