Ležim, ali ne sasvim mirno. Povremeno ispružim noge da vidim da li ih osjećam, u kakvom su mi stanju stopala. Taj pokret uzrokuje strah, osjećam ih, naravno, ali ne onako kako bih trebala, nema tu zadovoljstva protegnutosti, nego saznanja: još mirno ležati, krenulo je na bolje, bit će sve kao prije, grijem se, ugrijat ću se. U toplom sam, ali baš i ne osjećam.
- Još jednu deku daj - govorim Maloj.
Ležim, ali ne sasvim prisebno. U svojoj dnevnoj sobi, na kauču, upaljen je i televizor koji ne gledam, misli su odsutne, nekako nepostojeće, kad se uspijem donekle koncentrirati vrlo mirno lociram dijelove svog tijela, ali ono nije u cjelini, procesi su nepoznati, zaustavljeni, čekam da se ustabilim. Želudac je zagrijan, jela sam nakon više godina jelo sa svinjskom masti, prošlo je nekoliko sati, toplina se još ne probija, niti tjelesna iznutra, niti vanjska, ne prolazi stisnutim kapilarama, tijelo je u disbalansu i sad više ne mogu poricati, brinem se. Razmišljam zašto mi treba toliko dugo vremena, no opet, sve sam poduzela, nije kritično, strpljena samo, bit će sve kako treba, sad samo čekati, zapravo život, u pothlađene udove.
Ležim, ali ne vidim uobičajene predmete. Pred očima mi bjelina, gola stabla na snijegu, na planinskim vrhovima vidi se konfiguracija tla, s visina to se tako dobro uoči, kad nema vegetacije, obline i špičasti visovi naše zemlje u nedogled. Tišina je strašna, ako šutimo, samo moj dah i stenjanje čujem, osjećam neke mišiće kako bole pri pokretu, osjećam i cirkulaciju, toplu krv u tijelu, i ne sjećam se trenutka kad se taj osjećaj izgubio, niti koliko dugo mi je trebalo da osjetim samo trup i ugrizem se za vlastitu ruku, malo jače, da vidim hoće li zaboljeti. Vjetar je opak, on donosi mraz u kosti, ledi tkivo bez obzira na podkape za ekstremne uvjete i grijače za nožne prste. Tijelo se sa hladnoćom obračunava po svojoj logici, po principu čistog preživljavanja, eliminira nepotrebno, odbaci udove da sačuva vitalne organe.
Tek nakon nekoliko dana, osjetim se sva svoja i gledajući ležeći u kadi svoja oštećena stopala i poneke plave i razbijene nokte, pomislim: eto ti dokaza da nije normalno to što radiš, no znam, bez ikakve diskusije same sa sobom, opet ću ići i jednog dana bit će mi nevjerojatno gdje sam sve bila i što sam sve radila; samo bih željela da jednom već završim unutarnju raspravu, doduše vrlo rijetku, radim li to stvarno isključivo samo i jedino zbog sebe ili maličkim dijelom želim …. priznanja, pa i divljenja drugih.
Post je objavljen 19.04.2013. u 09:35 sati.