Mili moji muški, razapeti između brakorazvodnih ročišta, kredita za puničin auto i alimentacije za prošlo kolo sreće, ali ne manje mile moje suputnice, koje nas činite time, što jesmo, u euforiji, ponekad se lako izgubiti.
Da nam je veći i jači. Auto. Da nam je manji i tanji. Laptop, Ifon, Tajped.
Da nam je veći kredit manje kamate. Prošlo vrijeme i svršeno, kad se bilo sretno, imati auto. Pola zgrade iza zavjesa ljubomorno gledalo susjedov Jugo 45. U školi se bilo faca sa Commodoreom.
Veće, jače, tanje, manje. Mantra trenutka. Prošlost budućnosti sad.
Ali, pitanje dana upućujem struci, po običaju.
Mile moje bezrepe sugrađanke... zašto nama muškima nikad ne vratite pjenu za brijanje na mjesto, nego se nakon vašeg odlaska moram igrati skrivača sami?!
Zašto svoj rođeni žilet moramo tražiti po cijeloj kupaoni, da bismo ga pronašli pješadijski zakamufliranog vašim presvijetlim runom, odmah kraj hrpe donjeg veša, signalno odloženog na pranje pokraj kante za veš... ?
Mislite li da nemamo pravo, ravnopravno zafrljatiti nošene čarape u ladicu sa žlicama, a vašom omiljenom maskarom zacrtati fosnu vikendice?
Ali; ne; nisam to zaustio pitati...
Riječima psihoterapeuta: Kakve ste vi sa touchscreenom?
U vrijeme, koje mi stvara sve kroničniju alergiju na novo doba, muško jednoumlje formirano je još iz mačističke povijesti na način, da je veličina poželjna, koliko i tehnike aktivacije i upravljanja. Trebalo je tada pronaći. Stisnuti ili stiskati. Ponekad i više tipki istovremeno. Rad kursorom, kroz etape, vodio je relativno sigurno do cilja. Nakon obavljenog posla, makina bi se naravno javnosti na vidjelo nazirala u džepu, dok se bi zaspala.
Zato, dakle, pitam, kakve ste vi s tim tehnikama brzog, kliznog, jedvadodirnog pokreta preko widgeta, troprstog širenja kadra i dvodimenzionalne pretrage kao takve.
Je li to zaista aktualni krik nezamjenjivosti, ili ipak svoje mjesto pod suncem ima i klasična mehanika upiranja, stiskanja, šest stupnjeva slobode u prostoru, u odnosu na ova svepromovirana dva, u ravnini? Odustajemo li zaista i dogovorno od četiri stupnja slobode gibanja u prostoru?
Koja je logika, imati što skuplju a sve manje vidljivu opremu?
I time, iz drugog ugla i ponovno... – je li manje zaista više?
(Naravno, ne smijem pitati, možemo li vjerovati feministici koja fantazira o jednoumnom drvosječi...)
Sve vas, koje ćete pomoći u otklanjanju dvojbe „stiskavac ili klizavac“, muški komad ili poluprozirni androgenoid, zdušno i ztijelno cjeloveći,
Jelo Ž.
Post je objavljen 19.04.2013. u 09:52 sati.