Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/milemylo

Marketing

ČEKAM

Proživio sam toliko toga u ova tri svoja desetljeća da se ponekad osjetim tako umornim, kao da nisam godinama spavao. Noću kad se spremam na počinak zaželim da spavam poput Trnoružice, stotinu godina i da kad se probudim ne osjećam više taj umor. Jer može moj duh biti tvrda stijena, može moja volja i upornost pomicati planine, ali sve to pada u vodu kad se osjećaš umorno.
A ja se ponekad tako osjećam. Iscrpljeno, isprazno, iscijeđeno. Umoran sam od svih borbi, nepravdi, od sveg lošeg što me poput sjene prati gdje god da krenem, što god da učinim. Ali čak i onda kad umoran želim prepustiti se, predati borbu - ne mogu.

Da, život je moj prepun iskušenja i bolnih lekcija. Svaki put čini se sve gore i tragičnije, i svaki put preživim i krenem dalje. Ne znajući zašto sam morao proći kroz sve te muke.
Jesam li uopće bitan ja u cijeloj toj priči?
Možda sam samo sredstvo koje neka sila koristi kako bi uvela red u ovaj kaos što ga zovemo životom.
Znate, poput mača u ruci junaka.

Vjerujem da za sve postoji razlog, i da ga mi ne uvidimo uvijek i na vrijeme, ali kad vrijeme prekrije stare ožiljke, shvatimo zbog čega nam se događaju stvari i zašto se događaju nama.

Nisam prvi koji proživljava pakao zbog poslodavca, niti sam prva žrtva koju je moj bivši šef iskoristio, ali sam prvi koji ga može uništiti (legalnim putem).
Jesam li zbog toga proživio svu ovu kalvariju?
Kako bi ga mogao spriječiti da to više ne napravi nikome drugom?
MOŽDA.
A možda sam samo bio na krivome mjestu u krivo vrijeme.
MOŽDA.

Od svoje pete godine vjerujem kako sam stvoren za velike stvari, i već dvadeset i osam godina ČEKAM da napokon dođe to vrijeme. Strpljiv sam, uporan, ne odustajem, sve u nadi da sve ovo ima smisla i da je vrijedno čekanja.
I nije da pokušavam biti poseban, dapače - pokušavam se uklopiti. I ne ide mi najbolje. Uvijek sam nekako drugačiji, nemirniji. Kao da ne pripadam ovome svijetu ali kad poželim otići s njega ono me ne pušta.
Poručuje mi: Ne pripadaš ovome svijetu ali si mu potreban! I ja OSTANEM.

Znam da biti će još loših trenutaka, tužnih događaja i nesreća, i ne plašim se toga. Povrijedit će me ljudi, slomit će mi se srce, skresat će mi krila. Nije važno.
Prevladat ću to kao i uvijek. Dovoljno sam snažan. I sve to zato što ZNAM da doći će taj dan kad će sve ovo, cijeli moj život dobiti smisao.
Do tog dana, volim ljude, volim svijet, ljubim tebe i ČEKAM...

Post je objavljen 15.04.2013. u 13:06 sati.