Izborno pravo (i obaveza) demokarciju svrstavaju u zahtijevni oblik društvenog organiziranja.
Hrvatska država ustavno je demokratsko društvo, mlado demokratsko društvo. Što to znači u praksi?
Uglavnom, sociolozi to proučavaju, zloupotrebu političke moći. Manjina prigrabi političku moć i provodi svoje (ili tko zna čije) ciljeve. Nikako se ne provode ciljevi koji pripadaju demokratskoj većini.
Izborne manipulacije, u Hrvatskoj je u zadnje vrijeme najčešća manipulacija stvaranjem klime bojkota izbora (učestalost izbora, relativizacaija značaja izbora, ...).
Glasači su, bez obzira na važnost ili učestalost izbora, po građanskoj dužnosti obavezni izlaziti na sve izbore kao da su jedini i najznačajniji. To je prvo biračko sredstvo borbe protiv otuđenja političke moći.
(Kad birači preskoče prvu stepenicu u svojoj borbi za politička prava, čeka ih još niz prepreka do ostvarenja pune političke moći ... jer su manipulatori spremni na sve kako bi se domogli nepripadajuće moći. Posljedice snose birači!)
Otkad hrvatski građani bojkotiraju izbore, političku vlast obnašaju otuđeni i odnarođeni elementi koji baš ništa suvislo nisu sposobni napraviti. Na korist države i nacije čiju su političku moć prigrabili. Mesići, Josipović, Milanović, ... i ergela prodani (duša).
Uistinu, prisvajanje političke moći nije prvi korak u tom zločinu. Zločinom (zastrašivanjem, ubojstvima, progonima, ...) pripremaju osvajanje političke moći, a političkom moći pravdaju zločine kojim su pripremali ostvarenje te moći. Najbolji primjer je floskula antifašizma, na koju su se pozivali pravdajući ubojstva i progone kako bi prigrabili političku moć (vlast), ...
Vidljivi mehanizam održavanja zlouporabe. (Za Hrvate, izgleda, presložen i frustrirajući.)
Poučan je i primjer iz 1918., koji u svojim memoarima iznosi A. Pavelić. Aleksandar Horvat, predsjednik Hrvatske Stranke Prava (HSP-a), član ondašnjeg Sabora (u AU monarhiji) odlazi caru u Beč moliti kako bi najavljene reforme carevine obuhvaile i tadašnju Hrvatsku (koja je bila u personalnoj uniji s Mađarskom). Car je najavio autonomije dijelova carstva (ali samo polovice koja je po Austrijsko-Ugarskoj nagodbi bila pod austrijskom upravom). Dok je Horvat izbivao, po uzoru na druge dijelove monarhije, u Zagrebu je osnovano Narodno vijeće (sastavljeno od nagodbenjačkih i jugoslavenskih stranaka) koje je postavilo ultimatum HSP-u (koji je jedini u tadašnjoj Hrvatskoj zagovarao hrvatsko osamostaljenje i hrvatsku državu). Po ultimatumu, Aleksandar Horvat je trebao napustiti mjesto predsjednika HSP-a, inače bi Narodno vijeće kad dođe na vlast zabranio politički rad i Horvatu i tadašnjem HSP-u. Pod takvim ultimatumom se Horvat (u ime dobra stranke) povukao, ali HSP nije mogao pristupiti Narodnom vijeću. To isto vijeće je u skoro vrijeme, na noćnoj sjednici donio odluku o izaslanstvu koje bi trebalo otići u Beograd i pregovarati o prisajedinjenju s Kraljevinom Srbijom. Jedini zastupnici Vijeća koji su se protivili tom činu su S. Radić i D. pl. Hrvoj. Njihovo protivljenje je izazvalo negodovanje i bijes pedesetak neimenovanih osoba koje su čekale u hodnicima Sabora, spremnih na krvoproliće. Po Paveliću, odluka Vijeća, bez pravnog raskida personalne Unije s Mađarima i pravnog raskida personalne Unije s Habzburgovcima, ima značiti da je i s Karađorđevićima napravljena personalna Unija. Hrvatska država nije mogla postati nedefinirani dio buduće kraljevine (SHS, pa Jugoslavije).
Tipičan primjer zlouporabe političke moći. Uz narodnu indolenciju i tromost. Posljedice smo ispaštali narednih 78 godina i tek ratom (uz dodatna razaranja i žrtve) skinuli okove (navučene prijevarom).
Moramo naučiti odgovarati sebi, obitelji, društvu, državi. Moramo naučiti odgovarati za sebe, obitelj, društvo, državu. Moramo pravovremeno reagirati. Braniti vlastite slobode i prava. Uvijek (vjerni).
Semper fidelis!
(O Ustavnom sudu i njegovoj nesposobnosti zaustaviti očite protuustavne radnje ne bih trošio riječi ...)
Post je objavljen 14.04.2013. u 13:25 sati.