Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/tricenasesvakodnevice

Marketing

Prava jednima, dužnosti drugima

Čitam neki dan kako neke djevojke tuže nekog mladića
da ih je prevario na isti podli način.
Rekao im je da ima vlastitu firmu. I da se zove, recimo, Petar.
I to ih je toliko oduševilo da su odmah s njim otišle u krevet.
Dobro, ne baš odmah, popile su prije s njim jednu dijetnu Colu.
Ujutro se ispostavilo da nije ostao na doručku.
Niti da će doći na ručak.
Niti da im je ostavio broj telefona.
Niti da se zove tako kako je rekao.
Raspitale su se malo pa saznale da nema ni vlastitu firmu.
Pa se djevojke pravednički naljutile i pozvale novinare Jutarnjeg lista
da se požale kako su grubo i podlo prevarene.
Novinari naravno odmah dotrčali i zbog značaja te vijesti
rezervirali dvije velike stranice medijskog prostora.
Djevojke izjavile da su znale da nema firmu i da se ne zove kako im je rekao,
nikada one s njim ne bi u krevet išle, jer ono, fakat, kao, pa ne bi
valjda, kužiš čovječe, dale nekom luzeru s burze, i ono, kao, koja je to fora,
da kažeš ime koje nije tvoje…fakat.
Djevojke su principijelne.
Samo žele da oni koje poznaju oko dva sata prije nego se s njima seksaju,
govore istinu i samo istinu. Što znači da ne lažu kako se zovu.
I da svakako imaju svoje firme.
Jer takve, ako ujutro ispare, poslije mogu naći na Google-u.
Pa ih zvati na fiksni,
ostaviti sekretarici poruku,
sačekati ih poslije posla.
Pitati za solventnost firme.
I prezime.

Čitam drugi dan o tome kako je žena imala 320 estetskih operacija.
Nisam ni znala da na tijelu ima toliko mjesta koja se mogu operirati.
Veliki joj je problem što ona još uvijek nije zadovoljna izgledom.
Pa tuži liječnike jer „misli“ da su ju trebali zaustaviti.
Nije rekla doduše nakon kojeg broja operacije, prvog ili stotog.
I koji je to točno doktor trebao odreagirati. I kako.
Samo je izjavila da su oni odgovorni.
Trebali su odbiti sva ta rezuckanja, punjenja, povećavanja, zatezanja, isisavanja
koja je ona tražila.
Sada ona „misli“ da su oni trebali misliti umjesto nje.
Jer ona nije stigla.
Prije svih 320 anestezija.
I poslije. I između.

To je česta pojava. Pozivanje drugih da misle umjesto nas.
I prozivanje zašto nisu.
Ili nisu na vrijeme.
Ili što nam nisu na pravi način saopćili svoja mišljenja.
Prihvaćamo sve: beskonačna opravdanja, isprike, analize, istraživanja, programe,
okrugle stolove, edukacije, treninge, otvaranje skloništa, knjige o
samopomoći, seminare gurua pod nazivom zašto ste vi uvijek u pravu,
znate sve što trebate znati i ne trebate nikoga slušati
(osim mene modernog gurua, nakon što mi
platite kotizaciju za seminar na kojem vam titram po „jajima“,
a vi kupite sve moje knjige i postanete moj besplatni glasnogovornik).

Zbog ničeg se ljudi toliko ne uvrijede kao kad im kažete
da su odgovorni za svoj život.
Iako svaka odluka koju donesemo ima svoje RAZLOGE,
ti razlozi NISU opravdanja da se ne donesu neke druge odluke kojima ćemo
aktivno sudjelovati u mijenjanju situacije u kojoj nismo zadovoljni,
sretni,
ispunjeni,
sigurni.
Ali većina ne želi ni razmisliti o takvoj mogućnosti.
Većina želi da ih se tetoši uvjeravajući ih da su jadne žrtve,
da će se drugi pobrinuti da im bude bolje,
da su drugi DUŽNI pobrinuti se da im bude bolje,
da je na drugima da ih riješe posljedica
do kojih su dovele njihove odluke, djelovanje ili nedjelovanja,
ponašanje, propusti, neznanje, nerazumijevanje, nepostojanje volje,
lijenost, kriva procjena, navike ….
Većina je uvjerena da ima PRAVO da joj bude dobro,
A kada nije dobro,
onda imamo pravo da se DRUGI angažiraju da to riješe
kako bi nam bilo.
Ako se ti drugi ne angažiraju dovoljno,
ne pokažu izraziti entuzijazam u rješavanju naših problema,
ili ih ne riješe na način na koji smo to zamislili,
onda su, naravno, ponovo krivi DRUGI.
Dužnost drugih je da nam omoguće sve što očekujemo.
Tako da možemo ponovo koristiti svoje pravo da donosimo odluke kakve god želimo,
naravno, ne pitajući više druge za savjet,
jer nećemo valjda dati da nam netko soli pamet,
a ako pođe po zlu, imamo ionako ponovo pravo
tražiti da drugi rješavaju posljedice koje nam se ne sviđaju.
I tako u krug.
(To je više mentalni proces, jer osim u rijetkim slučajevima,
nema baš puno dobrovoljaca koji bi rješavali naše probleme, uglavnom
zato što su i oni zauzeti opravdavanjima i odricanjima od odgovornosti
za vlastite ;)


Smatram da je društveni problem što nas se od malih nogu uči samo o pravima,
što brzinom svjetlosti niču razni načini promoviranja i opravdavanja svih tih mogućih prava,
i što se nigdje ne govori o tome da tko ima prava ima i dužnosti,
tj. odgovornost u korištenju tih prava.
I da se prava mogu ograničiti, ako se ne izvršavaju dužnosti,
ako se ne priznaje vlastita odgovornost ili suodgovornost
i to ne samo u prekršajima ili kaznenim djelima,
već i u situacijama u kojima se nalazimo,
brakovima i vezama,
odnosima s djecom, braćom, susjedima,
financijskoj situaciji i radnom mjestu,
troškovima i zabavi...u svemu.
Dok ne uvidimo da je odgoj za individualnu odgovornost neophodan
i dok na tome ne budemo inzistirali od vrtićke dobi,
ništa se bitno u društvu neće promijeniti.
Odgovornost će se prebacivati uvijek na nekog drugog.
Ali će zato biti puno napisanih knjiga o pravima i odgovornostima,
puno okruglih stolova, politika, rezolucija, konferencija i kampanji.
No sve dok ne preuzmemo odgovornost
za vlastite postupke u vlastitim životima,
ne znam kako očekujemo da će se društvo kao cjelina
ponašati odgovorno prema bilo čemu i bilo kome.
Kako očekujemo da je društvo nešto što može funkcionirati
na nekim drugim temeljima,
kada je društvo sastavljeno od takvih pojedinaca,
mene, vas,
koji ne žele preuzeti odgovornost za najsvakodnevnije stvari
u našim „malim“ životima.

Ako vam partner jedne večeri stavi nož pod grlo,
a vi se za koji mjesec ipak za njega udate,
odgovorni ste za nasilje koje vas sigurno čeka u takvom braku.
On će biti kriv zbog nasilja, ali vi ćete biti odgovorni
Jer ste VI donijeli odluku da se za njega udate
i vi svakoga dana i svakoga sata donosite bezbroj odluka
da ostanete s njim.
I točka.



Post je objavljen 10.04.2013. u 13:52 sati.