Necu se hvaliti, al treba mi uvod. Bila sam jedna od najboljih studentica na svojoj godini. Kada sam završila stručni studij i kada su mi rekli da dalje nema, jer diplomski studij jos nije postojao, obuzela me jeza. NE moze to biti to! JA zelim uciti, ja jos puno toga ne znam, ja jos puno necijeg znanja zelim upijati. Nakon manje od godinu dana otvorili su diplomski studij i barem tri dana me tresla potpuna sreca i ponos. Znala sam da odgajatelji moraju biti visoko obrazovani ljudi. Moraju imati najširu paletu znanja, a to zahtjeva puno godina učenja. Učenja koje nikada ne staje. S obzirom da je predškolska dob jedna od najintenzivnijih perioda u ljudskom zivotu, a i s obzirom na to da se današnje djetinjstvo često naziva i "institucionalno djetinjstvo" (djeca u vrtiću i do 11 sati na dan). Pa ni ja ne bih htjela da mi jednoga dana dijete odgaja laik.
Na jesen su nas natjerali na nekih 7 razlikovnih ispita i nakon toga je nas put ka cjelozivotnom ucenju bio otvoren. Ovu sam jesen upisala diplomski studij Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Čovječe kako sam bila ponosna.
Na jednom od uvodnih predavanja slušali smo izlaganje starijih kolegica. Gledala sam u nevjerici, sa strahom i sumnjom- hocu li ja to moci?
Ma kako ne! Prvi semestar rasturila sam kao i inače, uzivala u predivnim kolegijima i upijala svaku riječ dragih profesora.
A onda se dogodilo nešto. Ne znam jel ova prokleta zima ili što, ali ja odlustajem. Prvi puta u životu odustajem od nečega što sam započela sa veliko strašću. Pitala sam se zašto? Znam zašto. Susrela sam se sa nekoliko vrlo opasnih riječi unutar vrlo opasnih kolegija sa kojima se ne znam nositi. Na predavanju iz statistike sam pilila u čovjeka koji je najantipatičniji čovjek na svijetu ravno 2 sata. Razumijela sam ovo- dobar dan i nakon tih dva sata-sad mozete na pauzu. Ne mogu. Moj mozak ne razumije. Moj mozak ne zeli takve informacije. Moj mozak mozda nije ni spreman za standardne devijacije, kovalencije, arimetičke sredine i nekakav hi kvadrat koji je očito jako bitan jer su mu ga puna usta (imam filing da lik dozivi orgazam kad izgovori te dvije rijeci).
Imam osjecaj da propadam u ponor svih tih čudnovatih pojmova, grafikona, tablica.. Svi se čude- ne mozes odustat, ti to moras zavrsit jer si rodena za taj posao i za puno puno napredovanja u struci.
Odustajem. Pokušala sam traziti da mi zamrznu godinu. pa da se ukljucim jednog dana natrag, kada budem imala volje i zelje, kada takve informacije meni postanu relevantne i zanimljive. Ali ne daju. Moram biti trudna, ili moram imati vec dijete, ili moram na duze vrijeme u bolnicu. Statistička vjerojatnost nekih od opcija je vrlo mala. Znači, popušit cu lovu. Ali cu sretna lec u krevet. Iskoristit slobodan petak popodne i procitat nesto...pitkije.
Zao mi je samo sto necu vise vikendom gledat neke sada vec vrlo drage ljude.
Ali, doci ce vrijeme i za to. Za sada cu uzivati u poslu. I istrazivat na svoj nacin. I citat strucnu literaturu. I necu ih pretvarat u brojke, jer to - ne volem.
Post je objavljen 08.04.2013. u 19:51 sati.