U afektu ljudi kažu svašta. I što misle i što ne misle.
No tragovi izrečenog ostaju. Dugi i urezani, kao otisci u svježem betonu, koji kad se beton stvrdne, lijepo pokazuju baš sve što je otišlo krivo. Nema fine, zaglađene linije koja je tu trebala stajati i svjedočiti desetljećima o nečem što smo stvarali...
Možda je ljepota u krivuljama?
Možda... no zašto je onda gorak okus u ustima? Kojeg ništa ne ispire...
Ima dana kad nemam odgovore na pitanja. I kad ne pokušavam biti u pravu, jer ako sam u pravu - gubim. I ako odšutim - gubim. I ako se pravim da ništa ne vidim i ništa ne čujem i mijenjam teme i bavim se sasvim drugim stvarima, zapravo ponovno gubim.
Kako da budem u nedogled fer, kako nekoga ne bih povrijedila, ako vidim da moje mišljenje i moji osjećaji nisu važni. Ako se odluke donose mimo mene i bez mog znanja, dok s druge strane pokušavam biti potpuno transparentna i sve svoje poslove i svoje odluke dijeliti otvoreno?
Mislim da sam došla do zida. Koliko god guram, dalje ne ide.
Ne mogu se vječno mijenjati zbog tuđe sreće, ma koliko mi ta tuđa sreća bila važnija od vlastite.
Ne mogu svakoga dana biti neki zapravo izmišljeni lik, stvoren od iluzija da bi tuđe lice krasio osmijeh. I ne mogu se uvijek smijati dok mi suze pune oči i dok me boli u grudima. Jako boli. I dok suze čekaju trenutak kad ću im napokon dopustiti, da se razliju...
Post je objavljen 02.04.2013. u 11:24 sati.