Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/blackenslostdreams

Marketing

samo tama je ostala

Stvoreni smo svi od istoga, okruženi istim.
Rođeni smo da živimo i umremo. Svi isti..
Iz iste majke smo došli, iz nje plodove jedemo i u nju se u smrti tijelom vračamo.
Duše slobodne od zemaljskog svijeta odlaze... Kuda?
Toliko teorija, toliko mogućnosti, toliko mitova, toliko neizvjesnosti...
Nikuda, kraj.
Možda... želite li vi vjerovati u to? Ima li to zapravo i smisla?
Ako zatvorimo oči i srce na oduran i hladan svijet koji smo si sami stvorili.
Ako se nađemo sami kako uzdišemo mirise proljetne šume u cvatu, kako dodirujemo licem potoke, rijeke i jezera..
Ako oglušimo na sve i čujemo pjev ptica dok grade gnijezda za svoje malene...
Zar je to sve bez duše? Može li to sve biti, toliko ljubavi, toliko ljepote, samo tako...

Promijenio sam se toliko puta... I većinom na gore...
No prije par godina shvatio sam da u meni postoji i svijetla strana...
Pozitivna strana mene...
ona koja bezuvjetno voli, ona koja slavi život majke prirode i sve njene djece...
Osjetio sam osmijeh na licu tad, kada kao da sam život udahnio više nego ikada prije...
No nije dugo trajalo...
Naučio sam vidjeti ljepotu, naučio sam je voljeti. To je bilo lagano, jer sam je uvijek vidio i uvijek volio samo manje toga bio svjestan.
Problem je dakako bio...
Uvijek bih se vratio onome istome starome sebi... Nimalo pozitivan... I u meni kao da je taj dah života samo učinio bol...
Kao da me je zabolio više nego mi je godio.

24 godine... Toliko godina imam... 7 godina od kada sam prvi puta napisao svoj post na prvom blogu..
Da.. toliko dugo sam ovdje... 7 godina od kada mi se život stvarno, doista, drastično mjenjao.
Kako da sročim svoj život nekome kada me pita u manje od sati i sati priče, toliko ljudi, toliko doživljaja...
Toliko ljubavi, prijateljstva, emocija,obećanja...
Da bi na kraju ostao napušten...

Prije se znalo događati da se osjećam ovako..
Usamljeno... pisao bih postove u mraku, par ljudi javilo bih mi se na msnu..
Svima sam nudio svoju pomoć.. ali nikada nisam sebi pomogao...
Usamljen sam i izgubljen... a nemam više kuda... Soba me zatočila u sebe..
pobjeći ne mogu... niti želim.. niti imam volje....

Rekao bih.... Život je takav... Ali nije...
Moj život je takav...
Toliko ljubavi sam nosio u sebi uvijek...
Kao da sam svu ljubav svijeta pokupio...
A onda se par godina kasnije našao..
Toliko prazan...
Kao da me svijet izbacio is sebe...
Osjećao sam se, osjećam se....
kao outsider u svome životu... Čudno je to doista...

Ti svi novi ljudi jednostavno čine te takvime...
lijepo je imati nove prijatelje iako i njih ne možeš zadržati...
no naučiš tu lekciju kroz život.. prijatelji ne ostaju...
Nedostaje mi sve ono što me činilo onime koji sam bio...
Jer više nisam nitko... ja sam ništa...
prazan i izgubljen...

Nekada... bio sam onaj koji je u noći uživao u poljupcima i dodirima. Pod velikim zlatim mjesecom okruženim srebrnim zvijezdama. Onaj koji je bio dio nečega velikog, onaj koji je uživao svaki dah. Patio, bio depresivan, da... Ali na kraju svega, uživao svoju bol i depresiju na čudan, okrutan i mazohističan način... To sam bio ja...
Onaj koji bi krvavim rukama pisao pjesme, brisao suze i ispijao bilo kakav alkohol u noći...
Ali sve to, koliko tužno i depresivno biće bilo, mračno i jadno...
Bilo je najbolje od mene...

Danas... Tamo gdje stanem ne osjeti se život više. Osjećam se kao smrt sama.
Ne uživam u ničemu... Zvijezde i mjesec izgubile su sjaj.. ostao sam sam...
Napustilo me sve što je davalo toplinu mome srcu...
Tama.. samo to je ostalo...
I ja... samo što nisam u potpunosti nestao...

Post je objavljen 01.04.2013. u 23:27 sati.