Music LP-Underground - #118
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 09.04, 2013 u 19:10 sati
Armageddon – “Armageddon”
Nastavljam sa serijom malo poznatih sastava koji su nezasluzeno pali u zaborav.
Pomalo ce izgledati cudno iz danasnje perspektive, da netko relativno dobro poznat i mocan u svoje vrijeme, danas ama bas nista ne znaci.
Osim dakako, ljubiteljima ove muzike tog doba.
I da ne duljim previse, prezentiram grupu Armageddon.
Budite s nama u utorak, na valovima
Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija
Music LP-Underground!
Synopsis
Armageddon je bila americko/engleska grupa, ili kako su sami sebi tepali, supergrupa. Doduse, to tepanje i nije bilo bez podloge, jer clanovi banda su bili vec etablirani muzicari iz poznatih i popularnih grupa.
Bubnjar Bobby Caldwell je dosao iz hard rock grupe Captain Beyond, koja je pak osnovana od clanova grupe
Iron Butterfly. No jos prije tih angazmana je svirao sa Johny Winterom.
Pjevac Keith Relf je bio sa Yardbirdsima, a nakon njih osniva
Renaissance.
Gitarist Martin Pugh dolazi iz zaglusujucih Steamhammera, dok basista Louis Cennamo, takodje u biografiji ima imena grupa
Renaissance i Steamhammer.
Dakle, nakon ovako zvucnih imena tadasnje scene, sad je malo jasnije, odakle im pravo se si daju pridjev “super”.
Nazalost zivot ce umjesati prste u sudbinu banda na jedan puno grubi nacin, te ce ono “super” ostati samo na albumu prvjencu i dva nastupa.
No ajmo se vratit na pocetak price.
Armageddon se u stvari oformija 1974 godine, kad se raspao band Steamhammer.
Veoma brzo ih je zapazio Peter Frampton, koji im osigurava snimanje ploce za svoju tiketu.
Cinilo se da su zvjezde naklonjene grupi, i buducnost je bila svjetla.
No onda se umjesala sudbina.
Keith Relf je pored svojih problema sa drogom, i obolio.
Nakon samo dva nastupa tone u sivilo bolesti i time defacto, sudbina grupe biva zapecacena.
I da nesreca nikad ne dolazi sama, pokazalo se veoma skoro. Keith Relf umire od strujnog udara iz gitare sa kojom se igrao u svom podrumu.
To je bila tocka na “i”.
Grupa se definitivno raspada, jer je odlaskom Keitha nestalo one kohezione sile koja je drzala band na okupu.
Sam album i pored povoljnih kritika, nije dozivio nikakav komercjalni uspjeh, jer nije ni bija promoviran.
Nazalost, grupa jednostavno nije imala vremena ni prilike se nametnuti siroj publici, a ni zainteresirati radio voditelje, koji su osiguravali slusalacku bazu, te nezasluzeno pada u zaborav.
I ne bas duga povjest grupe ovime zavrsava.
Rezime jednog zivota grupe - jedan album i dva nastupa!
Ali tu prica ne zavrsava, dapace, povjesno gledano, prica o ovoj grupi zapocima njenim raspadom.
Idemo malo pojasnit ovu ne bas uobicajenu tvrdnju.
Oko albuma se dan danas lome koplja.
Vremenom su se polarizirale dvije struje, jedna koja ovom albumu negira svrhu postojanja, do druge, koja u njemu vidi pretecu punka koji je vec virio iza kantuna u vrijeme nastanka ovoga albuma i jos znacajnije, vidi ga kao najavu velikog revivala heavy rocka, koji ce osamdesetih eksplodirati u obliku heavy metala.
Osobno pripadam ovoj drugoj grupi.
I istina je, jer ma koliko ga volili ili mrzili, ovaj album krase rani proto metal rifovi, utkani u progresivni rock i teski psyhodelicni blues.
I to je ono sta smjesta ovaj album ispred svog vremena i u tome je njegova snaga i znacaj.
I jos nesto.
Priznali mi to ili ne, ali muzika na ovom albumu je ipak kompleksna, cak bi se moglo reci, viseslojna, te se time slusanje ovog albuma bas ne svodi na puko pasivno registriranje (pozadinskog) zvuka.
Cak dapace, za prosjecnog konzumenta cak i ove muzike, sama kompleksnost je na momente iritirajuca, jer zahtjeva od slusaoca potpuni angazman i paznju.
I ako sve ovo skupa receno zaokruzimo u jednu misao, dobivamo ono logicno – ovaj album je esencjalni dio britanskog progresivnog rocka tog doba i onaj mali, ali nezaobilazni, “missing link” u evoluciji muzike, kad rock napusta svoje korijene, i ostavlja blues iza sebe.
Idemo malo o samom albumu i njegovom muzickom sadrzaju.
Album otvara tema “Buzzard”, sa freneticni gitarskim rifom koji u nekoj monotonoj sekveci tutnja nasim usima.
Vec od pocetka je jasno, da je ovaj rif, po svojoj konstrukciji, kao i sam album, malo previse ispred svog vremena, jer vrijeme ovakvih rifova je stiglo nekih 5 – 6 godina kasnije u vidu prvog vala britanskog heavy metala.
Od prvih odsviranih nota, potpis banda je odmah jasan, Martin Pugh na gitari i Bobby Caldwell na bubnjevima, hrane jedan drugoga suludim pasazima i ritmovima, stvarajuci skoro natjecateljski ugodjaj.
Na momente se ima osjecaj da trce na 100 metara sa preponama, ali bez preskakanja istih.
“Buzzard” je dobra tema, koja u sebi sadrzi sve ono sta ce svaka heavy metal tema sadrzavati u buducnosti.
Na “ Buzzard” se naslanja iduca “Silver Tightrope”, skoro pa ambijentalna balada, lijepe melodije i ugodnog vokala.
I na samom kraju ove balade, jos jedno ugodno iznandjenje – gitarski solo. Skoro gurnut u stranu, toliko da se jedva i primjecuje.
Steta, jer Martin u najboljoj Claptonovoj maniri trasira zavrsnicu ove lipe teme. I steta sta tako kratko traje.
Ne kazu zanista, sve sta je lipo – kratko traje!
Nebi tija grijesit dusu, ali sa jedne strane, ova mi tema izgleda kao da je pala sa nekog drugog albuma, a opet na drugu stranu, predstavlja jedan od peakova albuma.
Sljedi najkraca tema na albumu “Paths & Plains & Future Gains”, koja ponovo vraca slusaoca na pocetak, na orginalni metalni pecat.
Ni sljedeca tema “Last Stand Before”, ne odskace od tog nauma, cak dapace, skoro da cine jednu cjelinu sastavljenu od dva djela.
Album zatvara epska “Basking In The White Of The Eye”, sastavljena od cetiri djela. Ova tema nosi album na jedan drugi, visi nivo.
Usudija bi se reci, na nivo koji se u ovoj vrsti muzike nece bas tako lako i skoro dosegnuti.
Vanseriska kompozicija, okupana sa onim sta ce se tek kasnije nazvati “proto metalom”, no jos uvjek sa dalekim korjenima u bluesu.
U stvari, cak ni to, ovo je skoro kao posveta, “farewell” bluesu i njegovom uticaju.
Iz ove kompozicije se radja nedonosce koje odbacuje korijene i uticaje
To nedonosce odlazi u svjet, bez pratnje i ma koliko bilo gazeno, negirano, ignorirano, prezivjeti ce do danasnjih dana, cak stavise, nikada nece biti jace do danas.
Dakako, govorimo o heavy metalu i njegovim derivatima.
“Basking In The White Of The Eye”, je vrhunac albuma i u to nema nikakve sumnje. Nabildani progresivni heavy rock, sadrzi u sebi elemente od svake prethodne teme sa albuma. Uz jos jedan dodatak, mistiku.
Mistika je u heavy metalu vazna koliko sam rif, te slobodno mozemo reci da je sa zadnjim odsviranim notama album sirom otvorio vrata mladim snagama za prodor u neistrazena podrucja metalne grmljavine, bez da su pri tom iza sebe imali blues ili r&b.
Tema isto tako donosi Martin Pugha i Bobby Caldwella u punom sjaju. Neznan kako je ovaj dvojac ovako nasao jedan drugoga, ali da su blizanci, nebi ovako svirali.
Jos cudnije je to da govorimo o rijetkoj simbiozi gitare i bubnjeva.
Bez obzira na vrst muzike, neminovna je poredba sa Eric Claptonom i Ginger Bakerom i to ona pozitivna.
Navise svega, Bobby se dokazuje i pokazuje kao jedan od najboljih bubnjara svoje epohe, nazalost, javno, bez tog priznanja.
Jer kad taj covjek svira bubnjeve, kod slusaoca budi onaj osjecaj da ih sam uzme i pocne svirati.
Agresivno, skoro monstuozno, ali opet fluidno i mastovito.
Na drugu stranu, Martin Pugh kao i Boby, bez trunke srama, prasi rifove, neumorno ih izvlaci iz rukava, bez pardona, i ma gdje im bili korijeni, kaze im zbogom i krece dalje.
Nazalost, za njih to “dalje” nikada nije doslo, no cijela armija je uskoro nastavila to “dalje”.
Poslusajt cemo jedini album, supergrupe “Armageddon” pa procjenite sami.
I ne zaboravite opasku iz samog uvoda.
Ovaj viseslojni album treba slusati.
I to pazljivo.
To je jedini nacin da shvatite njegov volumen i tezinu.
O grupi i njenoj muzici smo manjevise sve rekli, tako da se malo toga ima dodati.
Umjesto toga, ovaj kraj prikaza grupe bi posvetio u stvari onome po cemu ova grupa i mora ostati zapamcena.
Svirajuci blend pionirskog heavy rocka, baziranog na bluesu, epskih solaza, konfrontacije bubnjara i gitariste, mocnog ritma i nadasve protkano psihodelijom, Armagedon je stvorio inovativni album, orginalan u samoj biti svog izricaja.
Napustajuci svoje korijene i tragajuci za novim, otvaraju vrata buducim generacijama, koje ce stvoriti najzilaviji pravac u povjesti muzike – heavy metal.
Album je u Americi prosao skoro nezapazeno, nesto bolje u Europi, da bi se krajem proslog stoljeca i pocetkom ovoga, oko njega pocela stvarati nova baza fanova, te se time potvrdila teza o njegovom znacaju.
Nakon raspada banda, basist Cennamo se udruzuje sa svojim pajdasem iz grupe Renaissance te oformljavaju grupu Illusion, da bi kasnije radili sa Jim McCartyem u grupama Stairway i Renaissance Illusion.
Bubnjar Caldwell se vraca svojoj maticnoj grupi Captain Beyond, sa kojima snima novi album i krece na turneju.
Na zalost svih poklonika dobre muzike, i mene osobno, gitrarista Pugh se 1975 godine povlaci sa scene. Uvjeren sam da bi ovaj covjek, da je ostao u muzici, mogao dati puno.
No i pored penzije, povremeno se pojavljuje na minornim, ali muzicki jakim izdanjima undergorunda, kao sta je bila saradnja sa velikim americkim underground girtaristom Geoff Thorpeom u projektu American Rock & Roll Band, te isto tako sa underground bandom, 7th Order, na njihovom debut albumu, “The Lake of Memory”, izdanim na Big Island Sounds etiketi 2007 godine.
Armageddon je bija grupa do koje se tesko dolazi, tesko je se slusa, ali jednom korektno i pazljivo odslusana, nikad se ne zaboravlja.
Aramgeddon je bila grupa jednog albuma, koji je nakon svih ovih godina postao vise od ”jedinog albuma”
Jer, Armageddon je bila grupa koja je zatvorila vrata jedne epohe, epohe vladavine bluesa i njegovog uticaja.
Armageddom je bila grupa koja rekla zbogom sedamdesetima u heavy rocku i gurnila vrata kroz koja doduse nije uspjela sama proci, ali kroz ta vrata je grunuo novi val otockog heavy metala.
Pa na kraju, kad u ovom kontekstu gledamo samo ime banda, znajuci njegovo biblisko znacenje, namjerno ili ne, sve je jasno!
Ukratko, sa svim ovim sta sam nabrojio, Armageddon je s punim pravom zasluzija ovu emisiju.
Svatko ko drugacije misli, siroko mu polje, ima oko nas dovoljno Ceca i Mica Trofrtaljka, da zadovolje svaciji ukus.
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
