Kažu da je danas Dan očeva...
Kada pogledam svog oca i njegovu bijelu kosu srebrnkastog sjaja, osjetim svu tu sigurnost doma i toplinu djetinjstva, kada pogledam svoje kćeri koje isto, kao i ja, u njemu vide i osjećaju oca, jer drugoga nemaju, nekako se sjetim svih propusta i svojih loših izbora koji su me skupo stajali, a moj otac ih je jednom davno proročki predvidio.
Ipak je stajao čvrsto pokraj mene kada sam to trebala najjače. I nije pokleknuo niti trena
I stajao je pored mojih kćeri , smijao se umjesto mene kada ja nisam mogla. Niti sama nikada neću razumjeti otkuda je samo, poput mađioničara koji odjednom izvlači zeca iz šešira, izvlačio sve te svoje osmijehe.
Bio je hrabar i jak umjesto mene onda kada sam drhtureći klečala u tunelu tuge, straha i boli i kada mi je jedino pitanje bilo..kako sada dalje?
Bio mi je odgovor i pitanje koje si nisam imala hrabrosti postaviti.
Bio je onaj zvuk gitare koji me tješio, riječ koju sam trebala, stih kojeg sam tražila.
Često sam mislila da smo dva bića koja se nikako ne mogu shvatiti, jer on je bio taj koji je uvijek smatrao da oni koji bacaju svoja slova, misli i riječi postaju zanesenjaci koji pomalo bježe od života. Ja drugačije nisam znala.
Tada , kada sam ih nekontrolirano počela izbacicati, bilo je toliko vrištućih glasova u mojoj glavi i ja sam ih počela vaditi, bacati, pisati..da ih otjeram. Tada me glasovi nisu vodili, oni su me samo tjerali..gonili do iznemoglosti.
Sada, kada glasovi pomalo stišavaju svoju jačinu, kada njihov tempo prelazi u sporije note, sada pišem jer me vode. U ono što ja jesam.
Više ne vrište, sada pjevaju melodioznim durskim akordima.
Često je smatrao da sam trebala biti netko drugi. Sjećam se da mi je u onim mladim danima , danima kada još razmišljamo svojim idealima, a ne praktičnošću života, rekao kako bi bila dobra pravnica. Ja sam svoj život odlučila posvetiti djeci.
Pravdu pokušavam istjerati samo svojim riječima. I svojim životom.
Često mi je govorio o mojoj naivnosti a ja sam radila takve izbore kojima sam samo potvrđivala njegove teorije. Govorio je o mojim brzopletim odlukama a ja sam još brzopletije i bez puno razmišljanja donosila još mnogo takvih. I plaćala cijenom svog života.
Govorio je puno..kada sam ja prestala govoriti. Onda kada sam jednog neočekivanog ožujka potpuno zanijemila. I nisam govorila ništa.
A on se uplašio . Uplašio se zaista jako da je počeo pričati i za mene , sve u nadi i želji da će izvući iz mene koju riječ
I govorio je o svemu..o vremenu, cvijeću, velikoj marelici pokraj kuće, o aktualnim događanjima, o mojim kćerima koje su tada zajedno sa mnom...ušutjele..
I nije me ništa probudilo. Šutjela sam dugo dok je otac mojih kćeri otišao zauvijek.
A moj tata je nastavio pričati danima. Odustao je od mene i pričao je mojim kćerima. Uvijek je znao ispričati dobru priču . Priču punu smijeha, nade, želje za životom.
A ja sam samo slušala. Nekako u sjeni. Nekako kao promatrač, kao da se ne dešava meni. I nisam mogla prihvatiti i poricala sam dugo, danima, noćima, tjednima...
I već je marelica bila puna plodova i ljeto je gorilo.
A moj tata je prestao pričati i samo je promatrao. Kada ću se probuditi. I šutio je. Dugo.
I taj glas koji mi je toliko počeo nedostajati, kojeg sam u tom nedostajanju sanjala, sve u silnoj želji da opet počne pričati, ta odsutnost tog glasa, bila je trenutak zbog kojeg sam se probudila.
I prestala šutjeti. I počela se smijati jer mi je trebao njegov smijeh. I njegova priča. Puna smijeha, nade i strastvene želje za životom.
Bio je moj pokretač, želja , izlazak iz tunela.
I danas, nakon tri godine, ja se često sjetim njegove šutnje koja me trgnula , koja je bila moja ruka spasa, kolut bačen utopljeniku
Dok gledam marelicu pokraj svog prozora koju toliko voli, ja mogu samo reći...
Oprosti i hvala ti tata...
Sretna sam što si tu
Post je objavljen 19.03.2013. u 23:50 sati.