Veselio sam se i prošli put zbog izbora novog pape, veselim se i sad.
Pretprošloga je u javnosti krasio blaženi osmijeh, putovanje lutke u bijelom koja maše u papamobilu; kip-auto-mobile, a u tajnosti samobičevanje... Valjda osjećaj krivice zbog samozadovoljstva koji je osjećao, a ono, kao takvo zove s duha tijelo na još kretanja...
Prošli, s obzirom na njegovo djelo ranije objavljeno "Uvod u kršćanstvo" i detalje u kojima već na prvim stranama, za bilo što reći, koristi više filozofiju i književnost nego teologiju i Bibliju; izgledao je kao netko s kim će se dati razgovarati; i, tako je i bilo - ubrzo je pokazao širinu svog nerazumijevanja.
Crni Isusovac; znači da je teren takav da se šira javnost upozna s dostignućima teorijske psihologije. Počeo je baš kao što bi se dalo očekivati od nekoga koji je svoj život uložio u sljedbeništvo formi - "Ženama nije mjesto u vlasti, tko se ne moli Kristu moli se Sotoni".
Za očekivati je to jer se Isusovačka duhovnost upravo sastoji od pokušaja da se odbaci svoja seksualnost na račun odbacivanja žena, a kao "lijek" sa isto dnevno, cijeli tjedan, ili cijeli mjesec dana zamišlja se patnja čovjeka osuđenog na razapinjanje, odnosno satima se misli pokušavaju fokusirati na zamišljanje određenih scena.
Međutim, ne radi se ni o kristološkoj niti o seksualnoj problematici. Radi se o tome da je Ignacije Loyola, osnivač Isusovačkog reda, po svom vojničkom i staleškom položaju shvaćao da neodređena kraljica nije za njega. Ovdje je "ljubavlju" prema "Crkvi" skriven očaj koji je vladao zbog nemogućnost da se zamisli i napravi - besklasno društvo.