Ponovno prebirem po oglasima na posao i osjećam se izigrano. Zar baš svaki natječaj mora biti fiktivan? I zašto nas onda uopće zovu na razgovore, daju lažnu nadu?
K tome očito je, da oni jednostavno ne mogu shvatiti kako odlazak na razgovor za posao košta - i to novaca kojeg mi, nezaposleni jednostavno nemamo.
S druge strane, kako prebroditi tu prokletu depresiju koja nikako da me se okani?
Kako se smijati kad stalno razmišljam o računima koje treba platiti?
Kako zadržati pozitivan stav i oduprijeti se tim tmurnim mislima kad je stvarnost takva kakva je i kad je većina ljudi oko mene na rubu živčanog sloma.
Jučer je svratio tetak. Čovjek koji je bio veseljak čitav svoj život, kojeg oduvijek znam kao onog nasmijanog brku koji me obožava i koji uvijek ima rješenje za sve. Radio je od svoje 17 - 18 godine. Bio je obrtnik. Uvijek ali uvijek je svojim rukama stvarao. Gradio, uzdržavao dvoje djece i njihove obitelji i izgradio im kuće i klet i vikendice... Sve im je dao. I sad kad bi napokon trebao uživati u plodovima svoga rada, oni opet očekuju da on rješava njihove probleme.
Ali kako?
Kad ni njegove ruke, ni njegove oči više nemaju ni snagu, ni oštrinu, ni brzinu. Kako kad je on svoje najbolje dao? Kako kad je srce još jako, ali tijelo to više ne može. Kako? Kad vidi da je podigao djecu koja se ne znaju okrenuti sama oko svoje osi. Njegov sin ima svoj privatni posao, koji je gubitak totalni, ali uporno to gura, tjerajući majku i oca da svoje penzije daju kako bi pokrivali plaće njegovih zaposlenika, da mu plaćaju najam i struju.
Iskreno, ja bih ga se odrekla. I što još reći kada dođe, pa se meni koja mu nisam ništa ide jadati i kaže: Moja me djeca nikada nisu saslušala ovako kako me saslušaš ti.
Je li on bogat čovjek, kraj svog svojeg imetka? Ili je zapravo siromašan i sam?
Zašto onaj tko želi raditi to u ovom društvu ne može?
Zbilja smo društvo neradnika. Prisilnih i njegovanih.
Kažu svi: "Doći će EU i bit će bolje našoj djeci."
Hoće li? Hoće li u vrijeme kad moje dijete, ako ga budem imala, bude trebalo početi raditi, više uopće biti Hrvatske?
Bojim se da je to pravo pitanje. Jer kako smo krenuli, nije problem samo u tome što nećemo imati gdje raditi, nego što ćemo kao narod izumrijeti...
Post je objavljen 12.03.2013. u 10:18 sati.