“Ranjenike ne smijemo ostaviti”
Josip Broz Tito, 1943.
“Bitka na Neretvi od sada i službeno pripada hrvatskoj kinematografiji”
Veljko Bulajić, 2013.
Kranjska, ajvar, šljivovica, tornjak…
Slovenija i Austrija su imale spor oko toga čija je kranjska kobasica, na kraju je dogovoreno da Slovenija zaštiti kranjsku kobasicu, a da Austrijanci zadrže nazive na njemačkom jeziku (Krainer i Käsekrainer). No nakon što je Slovenija podnijela zahtjev za zaštitu geografskog podrijetla kranjske kobasice, Hrvatska je uložila prigovor, i tako je cijela stvar dodatno zakomplicirana.
Slovenija i Srbija su se sporili oko ajvara (iz meni nepoznatih razloga Makedonija se nije u to umiješala), a Srbija se natezala sa Češkom, Italijom i Njemačkom zbog šljivovice. Rasprave se vode i oko toga čiji je pas tornjak, pa tako imamo i hrvatskog tornjaka i bosanskog tornjaka, sačuvaj bože da bi mogao biti samo tornjak.
…Bitka na Neretvi
Mada dolazi iz neke druge priče, na sve ove “sporove” me podsjećaju i aktualna događanja oko filma “Bitka na Neretvi”. S tim da su me prethodno pobrojani prehrambeno-alkoholno-kinološki sporovi uglavnom nasmijavali, dok me ova najnovija bitka oko Neretve žestoko iznervirala.
Najprije je objavljena vijest kako gore pomenuti ratni spektakl od sada službeno pripada hrvatskoj kinematografiji i na međunarodnoj sceni će se prikazivati kao hrvatski film (a ne kao jugoslavenski), što su potvrdili Jadran film i Veljko Bulajić, redatelj “Bitke na Neretvi“. Nakon toga je redatelj Adis Bakrač izjavio da će tužiti Bulajića zbog prisvajanja “Bitke na Neretvi“ tvrdeći da se radi o filmu čiji je pravni sljednik Filmski centar Sarajevo (kao pravni nasljednik produkcija Sutjeska filma i Bosna filma) i da prava na film pripadaju BiH.
Pravna pitanja me ne zanimaju previše, valjda će se riješiti ko zaista ima prava za film, ali jedino je logično da se film vodi kao jugoslovenski, kao što su i partizani, učesnici spomenute bitke bili jugoslovenski a ne hrvatski, bosanski ili srpski. U filmu su učestvovali glumci iz cijele tadašnje Juge (iz svih republika) uz internacionalne filmske zvijezde, vojna tehnika je bila na raspolaganju filmskoj ekipi, a iza filma je stajala (pri tome mislim na novčana sredstava) država, a dobar dio novca su za film izdvojile i neke firme. Jedino je pošteno taj film zvati jugoslovenskim, dakle, ne (samo) hrvatski, ne (samo) bosansko-hercegovački, već i hrvatski i bosansko-hercegovački, a naravno i od ostalih republika ništa manje.
I žalosno je što se Bulajić, koji se dobro znao uvući pod kožu jugoslovenskom partijskom i državnom vrhu (i pri tome raditi kvalitetne filmove), sada ulizuje nacionalno osvještenom domoljubnom dijelu javnosti, jer svoj izuzetno uspješan film trga iz “ralja” jugoslavenske kinematografije i dovodi ga u hrvatsku kinematografiju. Ko god dobio prava na film jedino ga je pošteno navoditi kao jugoslavenski, jer on to zaista i jeste, sve drugo je čisti povijesni falsifikat.
I zadnjih nekoliko godina je široko rasprostanjena everzija prema pojmu jugoslavenski. Tako je nedavno iznijet prijedlog da JDP (Jugoslavensko dramsko pozorište) iz Beograda izgubi status institucije od nacionalnog značaja, jer u imenu nema riječ srpski već jugoslavenski. Takva tendencija je prisutna u svim nekadašnjim jugoslavenskim republikama, bitno je jedino da što manje naziva podsjeća na zajedničku prošlost.
Film je naš, a bitka?
Sva ova natezanja (ili bolje reći jebačina) oko Neretve mi se toliko zgadila, da sam nakon pročitanih članaka i silnih TV priloga, uzeo DVD omot filma “Bitka na Neretvi”, otvorio ga, izvadio disk, uzeo škare i bez grižnje savjesti ga prerezao na dva dijela. Iznenadio sam se kako je lako prerezati DVD, rez je išao preko Yul Brynnera, a Bata Živojinović i Orson Welles su ipak bili sa strane i bolje su prošli. I pri tome sam bio potpuno svjestan da uništavam zapis sjajnog filma, od odličnog redatelja i glumaca. Ali sve ovo mi se smučilo, i sigurno jedno vrijeme ne mislim gledati taj film.
A ne mogu ne spomenuti sljedeće: dnevne novine i TV programi u Hrvatskoj su objavile vijest da je “Bitka na Neretvi” od sada i službeno hrvatski film. 70-ta godišnjica bitke o kojoj govori sam film je pala nekoliko dana prije te vijesti, a tu godišnjicu su ti isti mediji prešutjeli. Znači da je jako bitna vijest kada jedan od najboljih svjetskih ratnih filmova postane “naš”, ali je u isto vrijeme potpuno nebitna godišnjica te iste bitke, jer su je vodili partizani, koji su bili višenacionalna vojska. Toliko o sistemu vrijednosti u društvu, koje se u potpunosti reflektira u medijima.
Prijedlozi za nove sporove
I nije mi jasno zašto sve iz doba SFRJ treba završiti na sukcesiji, zašto sve treba ili podijeliti ili naći jednog jedinog pravnog sljednika. Sportske medalje su već završile proces sukcesije, prehrambeni proizvodi, pića i YU kinematografija su tek na početku, ali ima još dosta toga za podijeliti, još ima posla za borce za naciju i državu. Imam nekoliko prijedloga, još dosta toga traži vlasnika.
Hrvatska i Slovenija bi se mogli gložiti oko štrukli ili oko prekmurske/međimurske gibanice. Idemo junaci, što se čeka? Još se vode rasprave o Tesli, Andriću, Selimoviću… Zašto pričati o njihovom djelu, bitnije je kome pripadaju a kome ne pripadaju. Zašto isto ne napraviti sa kompletnom Bulajićevom filmografijom, bilo bi zanimljivo vidjeti kome trebaju pripasti recimo “Kozara” ili “Skoplje ‘63”. Ima još materijala za sporove, a nacionalno osviještenih domoljuba ne nedostaje. Samo naprijed junačine!
Sve to najviše govori o tome koliko su nekadašnje republike SFRJ, sada samostalne države, uskogrudne, jadne i na kraju krajeva nebitne, uz sve to i vođene od slugu krupnog kapitala. I neću puno pogriješiti ako kažem da izgledaju kao da su od zlog oca (nacije) i još gore matere (domovine/otadžbine).
Post je objavljen 12.03.2013. u 00:02 sati.