TRIBINA
Plastično biserje
Već od 2004. ukazuje se, najčešće na stranicama Vjesnika, na štetno pisanje
»budućeg nobelovca« o plastici. Slično je i s toksikologijom. Zar smo svi mi koji ukazujemo na netočnosti plaćenici, a samo su neki vlasnici jedine istine
IGOR ČATIĆ
Objavljeno: 18. 8. 2011.
Brojni su razlozi zbog kojih su hrvatski glavni urednici zavidni glavnom uredniku
Glasa koncila. Za njega piše, među ostalim,
»znanstvenik renesansne širine« (Priroda, 6/2011.), kojeg će uskoro skupina znanstvenika uz pomoć
»zelenih, ispod žita crvenih« i staklarske industrije predložiti za Nobelovu nagradu za medicinu.
Poslije teksta
»Plastika je hormonski aktivna« (Glas koncila, 10. srpnja) dio znanstvene zajednice koji se bavi plastikom i gumom, koja ima oko 80 članova, mora se smatrati duboko poniženim. Nisu znali da je
»plastika kemijski nedefinirani materijal koji se sastoji od stotina drugih spojeva koji među ostalim mogu i migrirati«. I da je sva hormonski aktivna. Istodobno je ponižen i dio znanstvene zajednice koji se bavi toksikologijom, koji ni o čemu nema pojma. Npr. o utjecaju bisfenola A, sastojka polikarbonata, na zdravlje.
Ako se tome pribroji i najnoviji napad na plastiku putem interneta pod nazivom
»Što piše na dnu plastične ambalaže«, plastičarskoj znanstvenoj zajednici mogu poručiti:
»Prestanite se baviti plastikom i o tome izvještavati u jednojezičnim bazama podataka. Istina, na to ste prisiljeni. Počnite se napokon javno buniti i kažite da trebate i vremena da javnost obavješćujete o faktoidima (pomiješani ispravni i netočni pa i lažni podaci) o plastici i gumi.« Naime, postoje samo dva moguća rješenja. Hrvatski »znanstvenik renesansne širine« zavređuje Nobela, a plastičarski dio znanstvene zajednice treba se zauvijek prestati baviti tim područjem.
Taj komentator zasipa nas biserima već odavno, ne samo o plastici. Zato se jedan istaknuti znanstvenik, naveden neovlašteno kao recenzent njegove knjige, javno ogradio da on to nije bio. A najugledniji toksikolog u Hrvatskoj također je više puta ukazao na neodrživost stavova tog autora. Koji uporno piše o vrlo ozbiljnim temama, a nikada nije ponudio, npr. znanstvenom i stručnom časopisu koji se bavi plastikom, neki svoj rad.
O čemu piše taj autor na temelju članka objavljenog u časopisu
Environmental Health Perspectives? Autori su ispitivali
commercially available plastic resins and products, dakle samo komercijalno dostupne materijale i proizvode. Zapravo širokoprimjenjivu plastiku. Konkretno: polietilen visoke gustoće (PE-HD), poli(etilen-tereftalat) (PET), polipropilen (PP), polikarbonat (PC) i polistiren (PS).
Prije nego što nastavim s raščlambom, moram napomenuti da je, pišući nazive materijala i kratica, autor u svom tekstu pokazao da ne zna pisati stručno nazivlje u duhu usvojenih normi u Hrvatskoj (Hrvatski zavod za norme, projekt »Struna«). Ali ne zna prevesti ni tako jednostavne riječi, poput engleske stress. U ovom slučaju ta se riječ prevodi kao naprezanje. Riječ je starija od potpisanog autora.
Uzimajući u obzir proučavane proizvode od navedenih materijala, nemaju pokriće ni naslov ni zaključak. Autori izvorne studije naglasili su da su proučavali samo nekoliko najučestalijih plastičnih materijala. A njih ima na stotine. Prema tome, zaključak je prigovaratelja znanosti netočan kada piše:
»Međutim, nakon najnovije studije (zašto nije istraživanja) postaje očigledno da je svaka plastika izvor hormonskih otrova.«
Jedna je od opsesija tog buduće nobelovca polikarbonat i sastojak bisfenol A. Dana 15. srpnja primio sam dva spisa. U jednom su navedene zemlje koje odobravaju uporabu bisfenola A. To su dvije agencije iz EU-a i SAD-a te odgovarajuće ustanove u Francuskoj, Irskoj, Japanu, Kanadi, SR Njemačkoj, Španjolskoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji. Svaka je agencija napisala zašto nema opasnosti od bisfenola A. Ovdje se navodi samo stav austrijske agencije AGES.
»S motrišta sigurnosti hrane nema razloga povući s tržišta polikarbonatne bočice.«
Drugi je spis izvještaj
»Federplast« iz Belgije od 12. srpnja. Jasno je rečeno, na temelju usuglašenih stavova navedenih organizacija, da se zbog nekih znanstvenika, uz pomoć političara, stvara krivi dojam o bisfenolu A.
Tražeći izvorni članak na koji se referira znanstvenik renesansne širine, naišao sam na još jedan članak u tom časopisu koji je napisala
Patricia A. Enneking pod naslovom
»Nema ftalata u plastičnim pakiranjima za hranu« (
Phthalates not in plastic food packaging). Osvrnula se na jednu sliku gdje se prikazuje dječja bočica i povezuje s ftalatima što je netočno. Naglasila je da u SAD-u u ambalaži za prehranu nema ftalata. A ftalati su također »vječna« tema budućeg nobelovca.
Zaista sam prezasićen ovakvim pisanijama o plastičnim vrećicama, polikarbonatnim bočicama, ftalatima i sličnim temama. Drugi se time ne bave, moraju pisati radove za CC, odnosno po novom za WoS baze podataka, jer tako traže pozitivni propisi. Kada se tome dodaju napadi naših znanstvenika iz inozemstva da raditi na rušenju neustavnog ustavnog zakona, pisanje tekstova poput ovoga ili rad na terminologiji nema veze sa znanošću, jer toga onda nema u CC-u ili WoS-u, i da nas zato ne prepoznaju znanstvenici u Oxfordu ili Berlinu, ne treba se čuditi što to postaje povlastica i obveza umirovljenika. Poput mene.
Već od 2004. ukazuje se, najčešće na stranicama
Vjesnika, na štetno pisanje
»budućeg nobelovca« o plastici. Slično je i s toksikologijom. Zar smo svi mi koji ukazujemo na netočnosti plaćenici, a samo su neki vlasnici jedine istine.