Kad sam čula prije nekog vremena da će nas ove godine u Švedskoj predstavljati klapa, moram priznati, malo mi je zaigralo oko srca. Nestrpljivo sam čekala njihovo prvo ukazanje. Na moju još veću radost je utjecala i informacija kako je u sve to umješan Mojmir Čačija, čovjek kojeg pamtim od malena kao „čovjeka od klape“. Davno sam otišla iz Sinja, ali još uvijek na spomen i zvuk „Klape Sinj“ mi zamiriši lipa iz ulice kojom sam bezbroj puta prošla kao dijete. Pristrana, zbog malčice probuđenog lokal patriotizma (iz perspektive vječnog stranca u metropoli) nisam objektivna koliko je izbor klape i pjesme zaista ispravan.
Čuvši pjesmu, ostala sam malo zatečena muzikom, jer sam očekivala da će je izvesti a capella. Ok, ne razumijem se, vjerovatno muzike mora biti iako bih ja malo progurala neku dionicu potpuno bez podloge, iako ima takvih i naznaka u pjesmi. Obzirom da se u to ne razumijem mogu samo pričati o tome što mi se sviđa ili ne sviđa u toj izvedbi, kako bi ja to ovako ili onako, onako laički kao kad se skupi ekipa pred ekranom i gleda nogomet pa su pametni i sve bi bolje napravili nego što rade oni „neuki“ nogometaši.
Međutim ima nešto što mogu donekle stručno komentirati, a to je izbor odjeće.
Prvo što sam pomislila kad sam čula da će „Klapa s mora“ nositi alkarske odore je da će se vjerovatno napraviti kostimi po uzoru na alkare, čak su mi padali na pamet i alkarski momci kao bolji izbor, ali ni sanjala nisam da će se dogoditi ono što se dogodilo. U Alkarskim dvorima izvršena je primopredaja alkarskih odora. Kako sam već rekla, davno sam otišla iz Sinja, ne živim već taj način života već godinama i moram priznati da sam već polako zaboravila kako je mentalitet tog grada opor, od kamena odvaljen, ujedno i ponosan, a u razgovoru sa nekim od Sinjana shvatila sam koliko je težak ovaj čin.
Čuvaju pravi Sinjani svoju Alku kao zjenicu oka svoga i ne daju je nikome već stoljećima. Ne može stranac doći i zatražiti konja pa projuriti trkalištem, nema šanse. Ako se nisi tu rodio onda možeš samo doći gledati kao se sinjski vitezovi nadmeću tko će više punata osvojiti i kome će se više „u sridu“ pogodaka zalomiti.
Alka Sinjanima ne traje samo jedan dan, Alka je Sinjanima višemjesečna priprema, a nekima i cijeli život. Alkar se ne postaje za jedan dan, alkar se rađa i umire kao alkar.
I sad, gledam ja te fotografije na kojima se odvija primopredaja i riječ nepravda mi stoji nad glavom kao uskličnik . Alkare su cijeli život učili da se odora zaslužuje na konju, sa kopljem u ruci, a sad je predaju u ruke klapskim pjevačima.
Nemam ja ništa protiv tih dečkiju uz klape, čak dapače, ali pitam se: što bi rekao Šimunovićev Rašica kad bi ga pitali: Čuj Rašica, znaš, imamo neke dečke, skupili smo ekipu i idemo u Malmo malo pjevati, e, i, možeš li nam svečano predati svoju alkarsku odoru? Poslao bi ih Rašica.....doma.
Alkar predstavlja vojnika, a ne zabavljača. Što bi se dogodilo kad bi na Eurosongu neka zemlja poslala svoje predstavnike obučene u svečane odore policije, vojske, carine? Kako bi izgledalo da Francuska pošalje svoja 4 mušketira, Italija vatikansku stražu, Engleska svoju „Queen's Guards” ili kad bi mi poslali svoju “Bansku stražu”? Izgledalo bi kao komedija, kako će izgledati i „Alkari“. Za sve postoji vrijeme i mjesto.
Ovo je očito nepromišljeni čin, rezultat nekog sastanka (kako ja to zamišljam u svojoj glavi pa ne mora biti točno) na kojemu se našlo 5-6 glava odgovornih za cijeli ovaj projekt gdje se nabacivalo prijedlozima pa se zalomio i ovaj o alkarskoj odori. Dovoljno je bilo da je jedna prisutna osoba iz Sinja reagirala srcem, a ne razumom, videći u tome priliku prezentirati taj mali gradić pred tisućama gledatelja. Vjerujem da su bili inspirirani ruskim bakicama prošlogodišnjeg Eurosonga (i to nam je već u krvi, kopirati neki prošlogodišnji uspješni broj). Lijepa nakana, ali krivi potez.
Znam da se radilo o brzom rješenju, a iz iskustva znam da je to bilo i najjeftinije rješenje, jer smo svi već godinama svjedoci da se na Eurosong ide sa poderanim koferima, a simbolično je, na press konferenciji za predstavljanje pjesme, na čas nestalo svjetla pa je i tu spomenuta recesija kao giljotina koja visi nad glavama nekolicine preostalih koji se zadnjim snagama bore za te tri minute pod reflektorima Europe.
Nadam se ipak da će se čudo dogoditi te da će alkarske odore zamjeniti momačkim, pa neka im stave tamno plave suknene hlače i ječerme, samo ne kubure i jatagane, naka budu dio naroda, neka pokažu što mi imamo da svi možemo uživati i biti ponosni na svoju tradiciju na način prihvatljiv svima, a da alkari ostanu Alkari, ponosni na svoju teško stečenu odoru znajući da su ostali jedini, rođenjem određeni, koji je mogu nositi.
Slavica Motušić
uskoro MA kostimografije
Post je objavljen 02.03.2013. u 14:03 sati.