Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sredovjecniudovac

Marketing

MORATE LI VI ZNATI SVE, BAŠ SVE?

Nisam znao puno o blogovima kad sam ga počeo pisati. Znao sam da je to nekakav internetski dnevnik, takvo nešto. Čitao sam u nekim kompjuteraškim časopisima o nekim blogovima, zanimljivo, rekoh za neke, ali nikad nisam pogledao nijedan.

Nisam niti razmišljao o čemu bih to ja mogao pisati. Živio sam sretan život, a takvi su dosadni. Mogao sam pisati o svojim sportovima, ali ja sam rekreativac, ima puno boljih, ne proučavam teorije, malo toga primjenjujem u praksi... Mogao sam pisati o knjigama koje čitam, o filmovima koje gledam, ali nije mi se činilo da bih imao dovoljno toga za blog. Zaboravio sam na blogove.

Onda sam osjetio potrebu za ispovijedanjem tuge. Više nisam živio sretan život. Činilo mi se da nisam ni živio. O tome sam pisao.

U nekim pismima u zadnje vrijeme su mi rekli da sam ja možda najtužniji čovjek na svijetu. Ja sam tužan, ali ne mislim da sam najtužniji, dalekobilo. Pisao sam o tužnom dijelu mene pa stvaram takvu sliku. Ponekad sam napisao nešto iz čega bi se vidjelo da hoću komad sreće za sebe, ali „to je kao kad vječno kraj sebe čuvaš praznu stolicu i svima govoriš da je zauzeta, a onda te boli njezina praznina...“ (@ani ram).

Nisam sve pisao. Neke komadiće slagalice sam naknadno ubacio u neke druge komadiće, neke važne istinite dijelove sam ispričao tek nedavno u izmišljenoj priči. Ako pišem dnevnik, internetski dnevnik, morate li vi znati sve, baš sve?

Ogolio sam se tu anonimno, a onda se i pokazao, otkrio. Ne znam tko me sve čita, koliko poznatih, koliko nepoznatih. Kad pišem pazim da ne povrijedim druge, a neki su povrijedili mene. Neki detalji mi se ne uklope, neki čine suvišnim. Napisao sam jednom da svaka priča služi da prikaže pripovijedača u boljem svjetlu, da opravda njegove nedostatke, mane. Ne znam koliko sam vam lagao izostavljajući neke detalje, koliko sam prikazivao sebe u boljem svjetlu. Moje je pisanje impulsno, nema puno razmišljanja, prepravljanja, ispravljanja, samo izbacim iz sebe, naglo, brzo, kao da opisujem mrlju tinte ili da crtam dječiji slikicu, jer ja crtam kao dijete.

Uvijek sam pisao iskreno, ako sam lagao, iskreno sam lagao.

Morate li vi znati sve, baš sve, ako sam već odlučio pisati o sebi, imam li ja obavezu, a vi pravo na cjelovitu sliku? Ne znam.

Pisao sam tugu uglavnom i to pisanje me upoznalo s nekim osobama koje su prošle kroz moj život ostaviši traga. Očekivali su da me tuga odmah prođe, da ono o čemu pišem odjednom postane drugačije... Imao sam bučno, veselo društvo za studentskih dana. Sa strane je to valjda izgledalo zanimljivo i često bi se desilo da nekoga privuče k nama, meni i da započne neka veza i brzo bi se desilo da upravo to društvo, taj bučni život postane smetnja vezi. Jednog dana sam shvatio da ne želim taj veseli, bučni život, nego sretan život s Janjom, da ne ide skupa i sve sam promijenio, živio toliko sretno da se o tome nije mogao pisati blog. Blog koji ne prolazi samo tako...

Poslije svega poželim opet pričati s nekim tko razumije tu tugu, ali ne samo o tuzi, nego i o putu ka sreći. Možda hoću, možda ću jednom pisati i o tome, ali morate li vi znati sve, baš sve?



Post je objavljen 01.03.2013. u 18:26 sati.