Kao i sad, mjeseci u godini su se i nekad završavali različito: 30., 31., 28. ili 29. ali uvijek su počinjali jednako: prvog. I nema u tom nekakve mudrosti, kao ni u izlasku i zalasku Sunca, ali ima ritma.
Uz praznike svih vrsta, dan kojem sam se uvijek radovala, bio je: prvi. Prvi u mjesecu je za mene bio i početak nečeg novog i dočekani dan; dan kada su moji najbliži dobivali novac za svoj rad.
U mom djetinjstvu, baka bi prvog u mjesecu od svoje penzije, sve što nije bilo papirnato, ostavljala u jednu ladicu kredenca, za mene. Nakon ljubljenja i grljenja pri našim dolascima za praznike i raspuste, slijedilo bi uzbuđeno, gotovo ritualno otvaranje te ladice. Bila je to moja kasica radosti, koja se punila svakog prvog.
Prvog je stizala i tatina plaća i tada bi se ostvarivao dio onog potrebnog ili željenog, za koje su roditelji govorili: „Visok je datum; strpi se do prvog.“
Nikad sekretarica škole Ivanka S. nije kasnila s obračunom plaće, a kada bi prvi padao nedjeljom, platna lista je bila u kući već zadnjeg dana u mjesecu.
Onda je od moje 15. godine prvi postao dan kada je poštar donosio mami penziju, pa bi tad, nakon što poštar dobije onu „siću“ kao ja od bake, mama ponavljala zabrinuto svoju „mantru“: „Uvijek od 15 oduzmi 19“. Imalo je to težinu današnjeg tzv. „minusa“, i unosilo malo tuge u tu radost dolaska prvog.
Studentski kredit se također mogao podići u referadi fakulteta oko prvog.
Ritam „od prvog do prvog“ nastavio se i mojom udajom; uz platnu listu stizao je, keš. Pratilo ga je često pitanje da li ćemo se taj mjesec uspjeti „pokriti“. Izlaz iz škripca otvarao se pozajmicom iz „kase uzajamne pomoći“ ili dizanjem „sindikalnog kredita“, a kada su keš zamijenili čekovi i „dozvoljeno prekoračenje“, život je i s te strane postajao malo lakši.
Svoje plaće ću preskočiti kao netipične za ovu temu, zajedno sa mjestom i vremenom u kojem su se događale...
Ali radost koju sam tad osjećala pred prvim bankomatima u životu, i tu iluziju blagostanja, pamtim kao neki
„mali prvi“.
*
Dolaskom kolektivnih ugovora i kliznog radnog vremena, privatizacije, demokracije i tranzicije, sve je nekako „proklizilo“. Svi su se datumi pošemerili, a „prvi“ je skroz izgubio svoj značaj i značenje. Sad se premjestio, kako gdje, od 5. do 25. u mjesecu nakon odrađenog. A ako bi naletio na vikend ili praznik, „prvi“ bi kasnio još po nekoliko dana ne poštujući ni rad ni radnika, ni red ugovorenog, nego tvrtku i bankovno-kalendarski ritam.
A ponekad i ponegdje bi se toliko zagubio u stvarnosti, da bi zaboravio doći.
Nekad davno, ispričala sam mužu kako smo u djetinjstvu umirali od smijeha kada je čika Mirko, otac moje drage prijateljice, jednoj stranci zabunom rekao: „Dođite po ove dokumente 32.“
Kad zadnjih godina forsiram pitanje: Kad će plaća?, Kad će „prvi“!
muž se zbuni, zamisli, rastuži, popije malo vode, odluta u sjećanje, i kaže:
Možda, 58. (og) ?
Nasmije me, kao nekad, ali se ne zabuni.
P.S.
Časna riječ!
(Uploaded on Oct 25, 2009GoapeleVEVO)
(Uploaded on Aug 5, 20099JaGeniuses)
Post je objavljen 01.03.2013. u 01:15 sati.