Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vidrinsmijeh

Marketing

PRTLJAGA



Facebook mudrolija, neš ti.
Al' poklonila mi ju je moja Suz.
A ona uvijek nekako, svih ovih tridesetak i nešto godina
baš zna kada, kako i zašto meni nešto zatreba.

Jer ona je doista netko tko dobro poznaje sadržaj moje prtljage.
Pa dugo putujemo skupa.
I ja dobro znam što ona
u svom koferu nosi.

Koliko doista vremena treba proći
da čovjek sam spozna sadržaj svoje prtljage,
sva ona ružna, peckava i bolna iskustva koje su mu ostavili susreti i životi s nekim ljudima?
Da pri susretima s drugim, novim ljudima,
ne posegnemo ponovno za istim i dotrajalim obrascima ponašanja i osjećanja,
da možemo razlučiti traume i stare izvore frustracija,
od potpuno novih, a tako sličnih situacija?

A koliko li tek vremena treba da nekog drugog i dragog
upoznaš sa tim istim sadržajem,
pogotovo ako to činiš spontano, polako, postupno,
nježno odpakiravajuć' sva ta čudna, smiješna i zastrašujuća čudovišta
svog povrijeđenog ega i ranjene taštine ?


Često u zadnje vrijeme čujem rečenicu:
" meni to ne treba.."
ili
" e, nemam ja za to više snage "

I to je gotovo siguran znak da se nismo odpakirali,
da smo kroz godine i godine
na leđa nejaka i mučenička naprtili, potpuno nepotrebno,
gomilu trica i kučina koje nam više doista ne mogu donijeti
ništa novo, osvježavajuće i korisno,
već samo pakao prisjećanja i projiciranja i sumnji.

Valjda smo mislili,
u trenu dok smo se natovarivali,
dok smo,
sve ono što nismo prokleli i zapalili,
u kofer brižno spremali,

da će nas tako uvijek živo sjećanje na ranije povrede
nekako čudesno i moćno štititi od svih slijedećih,
koje nažalost time često postaju neminovne,
jer s takvim smo teretom u tim godinama
oslabljeni, spori, bolni i s vječnim bolovima u kralježnici.

Naoružavajući se, mi prizivamo i izazivamo situaciju
u kojoj ćemo oružje ponovno upotrijebiti.
Gomilajući stvari iz prošlosti, riskiramo da ćemo prošlost
jednostavno ponoviti.

S dubokim olakšanjem : Znala sam.
Dobro da sam sačuvala ono čudovište.

To naravno činimo na nesvjesnoj razini,
što ne znači da se,
potpuno svjesno i trezveno
toga ne možemo bar pokušati riješiti.

Postoje dotrajali strahovi kao i dotrajale povrede.
To je uglavnom ono,
što baš nikakvu svrhu nema
u gradu u kojem sada stanujemo.

Pa se čine čudna i smiješna, gotovo nakazna,
sva ta prošla nemila iskustva,
poput rascvjetanih četkica za zube,
izgužvanih karti,
novčanica koje više ne vrijede,
al' čuvamo ih poput relikvija
valjda da bi se podsjećali
što smo sve preživjeli.

Ko oni prekaljeni ratnici tijela prepunih ožiljaka,
koje si onda s ponosnim osmijehom pokazuju.

Moj kofer morat će sadržavati samo ono najnužnije.
Želim ga dalje nositi s lakoćom
.





Al ne pitajte me kako ću to ....


Post je objavljen 28.02.2013. u 21:28 sati.