Marketing
Dijagnoza - nezaposlenost
Mi smo, kažu, društvo staraca. Staraca koji, znate i sami, vole doktore, ordinacije i bijele kute. Ipak, dođete li u neku čekaonicu podjednak je broj starijih i mlađih. Mlađih, nezaposlenih ljudi.
Nije to neki proizvoljan zaključak. Uhvatio me kašalj, malo me 'štrecalo' u pušačkim plućima i odlučila sam otići po liječničku pomoć. U čekaonici me dočekala poznanica iz osnovne škole. Riječ po riječ i otkrile smo jedna drugoj nezaposleni status. Potom se u razgovor uključila njezina, također, nezaposlena pratnja. Temu je začula i sestra koja je svako toliko izlazila iz sobe preuzimajući knjižice (zašto zdravstvenu iskaznicu još uvijek zovemo knjižica?) i požalila se kako joj je kćer ostala bez posla, a i zetu se ne piše dobro. Eto, baš sad je na bolovanju.
Kod doktorice između nakašljavanja, slušanja pluća i mjerenja tlaka onako se neformalno raspitujem o sastavu pacijenata i njihovim najčešćim boljkama. I ona je svjesna porasta broja nezaposlenih pred njezinim vratima. Najčešće se traže uputnice za psihijatra, recepti za antidepresive, ali ne zaostaju ni oni koji običnu gripu ili grlobolju protumače kao uznapredovali stadij neke opasne bolesti pa bi rado poslikali pluća, srce, trbuh... Postajemo nacija nezaposlenih, bolesnih ljudi.
Bježanje u bolest pred nagomilanim problemima nije neka nepoznanica. Svaka obitelj zna tko je u njezinim redovima tome najskloniji. Sad jedan Dear John trenutak – u mojoj prvoj obitelji to sam ja, ali nisam do koljena mužu koji bi zbog višesatne glavobolje otišao na hitnu. On je srećom zaposlen pa se baš ne uklapa u ovu priču. Dakle, bježanjem u bolest na neki se način dobiva isprika i opravdanje za ono što nas uistinu muči. U ovom slučaju to je nezaposlenost. I zato se pitam zašto u društvu uznapredovala očaja, nezaposleni još uvijek traže ispriku i(li) opravdanje? Zašto se srame svoje nezaposlenosti?
Viđam to svakodnevno u trgovinama, dovodeći djecu u školu i vrtić, u pošti gdje šaljem molbe, na šalteru vadeći potvrdu o nekažnjavanju. Sramimo se što smo nezaposleni. U široj se zajednici katkad vidimo kao nesposobni i nesnalažljivi, a u onoj užoj, obiteljskoj kao trošak, dežurni proizvođači nedopuštenoga minusa. I to je razlog što neki od nas posežu za leksaurinima, apaurinima, normabelima i praxitenima. Čak im i tepaju. Čvakni si jedan leksać, kaže znanica. Ne volim tablete pa kad kriziram, uhvati me višednevna tjeskoba vezana uz neku strašnu boleštinu. To još uvijek nije zabrinjavajuće često. Možda sam snažnija od nekih drugih, a možda me čekanje u ambulanti više deprimira nego tješi. Jer o tome se radi. Utjesi. U mjesecu između još jednog odlaska na burzu potrebno nam je da nas netko pomiluje i kaže da je ipak sve u redu.
P.S. Imate li nekog O.K. i slobodnog zagrebačkog zubara i ginekologa koji ide preko zdravstvenog, plizz javite!
Post je objavljen 26.02.2013. u 14:58 sati.