Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/corinthian

Marketing

Put u Rijeku dok pada gusti snijeg.

Najveći problem u odnosu na svijet, a satkan u svijesti, jest promotriti svijet cjelovito. Vidiš li sliku cjelovitu, i rođenje i smrt odjednom, jedino što doista možeš je sjesti i dugo promatrati odsjaj mjeseca u moru dok na sve to pada snijeg. Uspiješ li u tom rijetkom naumu, jedno što ti može pasti na pamet u takvom trenu je da istinska ljubav jedina odgađa smrt. To nipošto ne čini život sam po sebi. To se naravno događa njemu. On i ja, u međuvremenu, u harmoniji smo istinskih mjera. Na istom mjestu i u isto vrijeme mi tražimo odgovor, od iste sjene. Odgađajući jedan drugoga...a oba od života stvorena. Odustanem li od njega odustao sam od sebe.


Tomislav Lovro Pavleka Odgađajući jedan drugoga...a oba od života stvorena. Odustanem li od njega odustao sam od sebe.


Dražen Postružnik ...a sjena tako uporno ostaje samrtno tiha...


Tomislav Lovro Pavleka Jer pravi čovjek ne izlazi na sunce bez svoje sjene .

Viviani Godoy you have no idea how your beautiful words get twisted on google's translator...jajajajja


Tomislav Lovro Pavleka you brasilian perfect girl....


Viviani Godoy The biggest problem in relation to the world, and is woven in the mind, is to look at the world holistically. Do you see the complete picture, and the birth and death of a sudden, the only thing you can really sit down and watch a long glare months at ...Vidi više


Dražen Postružnik ...samo je Peter Pan izgubio svoju sjenu. Da li je dobro bez nje zivjeti? Ne znam. Po definiciji bi trebalo biti bolje...no uvijek se nadje neka Wendy koja sjenu pomogne navi, uhvatiti i natrag ti je zalijepiti!
Meni uspijeva izgubiti moju sjenu samo kad...


Dražen Postružnik (Palabras croatas in google translator... como un idioma de carnaval! Puedo imaginar! Muito obrigado por esta imaginacao!)


Branka Panic Smisao... Bez pitanja punih ega i odgovora lišenih nade. Tako je kako ima biti, u trenucima spoznaje kada se besmisao pretvara u smisao, a život u samu njegovu srž. Tko shvati, shvati, tko ne ulovi poruku i dalje sjedi na obali čekanja...


Tomislav Lovro Pavleka Problem dugih čekanja su istovjetne problemu koji izjeda zatvorenike u čeliji. Čekanje ubija svaki ideju pa u konačnici i on i ja nestajemo čekajući svaki svoju sjenu iako je dan i reklo bi se da je sjena uistinu samo moja..no nije. I njegova je. Kad se naglo okrenem, mogu ju ponekad vidjeti kako nestaje u njenim očima. Njene su oči vječni promatrač i kreator svemira. Prokleta je u tom teorija kvantne mehanike koja se sudara sa čistom filozofijom pa čak u ovom slučaju i teozofijom. No nedjelja je a i tako je oblačno , Dan bez sjene.


Tomislav Lovro Pavleka U ostatcima razrade jednostavne teorije svega ostaje nam vjerovati u potpunost ideje do samog kraja i ne predati se tuđim stvarnostima.


Dražen Postružnik Sjena se u takvim tmurnim danima skriva pod stopalima. Granice su joj maglovite, skoro da ih i nema, nego postupno prelazi iz tamnog u mracno. No narav svoju (sjensku!) ne mijenja.....
Sjedni uz kamin, Tom, pusti neka se vatra igra sa sjenom. I budi dobro!


Tomislav Lovro Pavleka Ništa drugo niti ne radim već kad je zima ja ložim vatru u ognjištu , promatram tu igru svjetla mraka i tame, tolo hladno...Dobro je već samo to što sam živ i to sve vidim , loše je što moja slika ne odgovara globalnoj. Ona je izmaknuta u paralelni svijet, u neku novu paradigmu gdje je podosta pusto od drugih ljudi. Oni svraćaju i provire samo kada osjete miris gotova ručka ili kad ih neka nevolja potjera ovdje k nama. A nama , takvima kakvi smo, to privremeno stanje čini utjehu da sklad i preklapanje uistinu i postoje . Ja bih volio vidjeti kao drugi ljudi ali ne vidim.


Tomislav Lovro Pavleka Moje se oči ne privikavaju one jesu kao i tvoje , vide zorno i jasno no iz tih viđenja kao da je netko izvadio ljude i ostavio samo boje i mirise...iskreno se zabrinem kud su svi nestali ponekad , pogotovo mi se to desi kad jedrim pokraj južnih pustih otoka gdje svrate samo galebovi i borave klaukavci koji se glasaju kao djeca kad plaču za majkama koje ih ostaviše neusidrene na pučini.


Tomislav Lovro Pavleka Postoji jedan otok kad prilaziš Lastovu iz smjera zapada i kad ti je sunce po krmi, otočić ti ostaje po desnoj uzdi ako ti je burin pod jedrima. Tamo su majke ostavljale djecu i odlazile pod okriljem noći stoljećima. Njihov se plač i danas čuje ako načuliš uši i gledaš ravno u sunce na zalasku. To je jako težak otok a nikako da potone.


Post je objavljen 24.02.2013. u 01:19 sati.